Arhiv tekstova
Susret za nezaborav
VRBANJA – Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema običava se sastajati prema potrebi a barem dva-tri puta na godinu i to uvijek na nekom povijesno zanimljivom mjestu, pa je tako u povodu blagdana Presvetog imena Marijinog upriličen susret u Vrbanji, ili bolje rečeno u Cvelferiji. Organizator ovoga susreta bio je dopredsjednik spomenute Udruge, Ivica Ćosić – Bukvin iz Vrbanje, povjesničar-amater i seljak koji je izdao 11 knjiga o rodnoj Vrbanji i Cvelferiji, koji je udesio da se skup održi u povodu crkvenoga goda u župi Vrbanja, gdje je i srednjevjekovna crkva posvećena imenu Marijinom, a kako se marijanska svetišta uvijek pohodilo o Marijinim blagdanima, Ćosić je za članove Udruge osigurao obilazak čak tri marijanska svetišta: Drage Gospe Bošnjačke u Bošnjacima, Skrovite Gospe Šumanovačke kod Gunje i Majke božje Lučičke kod Lipovca. Osobit događaj i predivan ugođaj, bogat sadržajno i vizualno, prelijepo i ugodno posebice za onoga tko se tu nađe po prvi puta.
MARIJANSKA SVETIŠTA: Od pamtivijeka je hrvatski puk slavio Blaženu djevicu Mariju, častio ju i podario ju laskavim nazivom Kraljice Hrvata, a Marijanskih je svetišta diljem Hrvatske od stoljeća sedmog. Ona, i danas najpoznatija, svakako su sinjsko, trsatsko, bistričko, aljmaško, mada se može reći da i nema sredine bez marijanskoga svetišta. Na području biskupije Đakovačke i srijemske, najpoznatiji je Aljmaš, ali tu su još i Dragotin, Ilača, već spomenuti Bošnjaci, Gunja i Lipovac, a s druge strane Dunava Morović, Tekije, Bunarić (subotička biskupija) i da ne nabrajam, kako ne bih došao u napast da nekoga ispustim.
Ove sam godine po tko zna koji puta odlazio u Ilaču, a tamo se uvijek odlazilo uoči Velike Gospe, pa kako sam vozio i moju punicu, a uz put smo sretali rijeke vjernika u procesijama iz Lovasa, Tompojevaca, Tovarnika, Šida, rekla je: Ovako smo mi odmah poslije onog rata pješice išli dragoj Gospi u Bošnjake. Gospi se uvijek i išlo pješice, Gospi se išlo i kada je zabranjivano, a zabranjivano je, ali zar ne kažu, zabranjeno je voće najslađe.
U Bošnjacima nas je dočekao Vinko Juzbašić, agronom i spisatelj, član udruge povjesničara i baštinika, pun lijepih riječi o Bošnjacima i okolici, ali i srdžbe što se nemarno odnosimo prema tradiciji, prema bogatstvu koje baštinimo. »Vidite ovo je nekada bilo pri kraju sela, bilo je gumno i tu se draga Gospa ukazala prvi puta u svibnju 1954. i vidjelo ju je šest djevojčica, a kroz desetak dana, za blagdan Duhova, vidjelice su je opisale kao mladu djevojku u bjelini s plavim pojasom i krunicom na sklopljenim rukama. Gospa se predstavila kao pomoćnica ljudi i poručila je da joj sagrade crkvicu s dva tornja, i mi u Bošnjacima to i kanimo učiniti«, kaže Vinko. »U Bošnjake se dolazilo sa svih strana, dolazile su procesije iz čitavog Srijema, iz Bosne, Slavonije, bilo je čudesnih ozdravljenja. Bilo je i zabranjivano u doba komunizma, ali ljudi su dolazili kroz šumu, preko hatara, poljskim putovima. Dolazilo se u svibnju kada se Gospa prvi puta i ukazala, dolazilo se o blagdanu Velike i Male Gospe, a dolazilo se i tijekom cijele godine. Vidite, uredili smo ovaj dio, uredili smo stazu, sve je pokošeno i uređeno a mi idemo preko lokalne samouprave. Otkupljena je već ova prva parcela i to je gruntovno vlasništvo župe sv. Martina. Imamo namjeru urediti čitav ovaj teren, otkupiti još neke parcele i napraviti Gospin vrt s kapelicom s dva tornja i tako ispuniti zavjet našoj dragoj Gospi Bošnjačkoj«.
I dok marijansko svetište u Bošnjacima datira tek šezdesetak godina, svetište Skrovite Gospe Šumanovačke spominje se u 14 stoljeću. Naime, prema podacima kojima raspolažemo, ispričao je priču Stipa Bogutovac, novinar i publicist iz Gunje. »Kapelica je u Šumanovcima sagrađena još davne 1370. godine a crkvicu su Gospi Šumanovačkoj podigli Franjevci 1373. -1376. godine s dopuštenjem biskupa Grgura XI, a uz crkvicu je niklo groblje za četiri sela, Drenovce, Gunju, Račinovce i Đuriće. Crkvu u kojoj danas ovo govorimo, sagradio je župnik Ilija Vražić 1822. godine a slika na oltaru, Marijino uznesenje, nabavljena je u Beču 1825. godine«, kaže Stipa. »I Gunja se u pisanim dokumentima spominje dosta rano, a župna je crkva sagrađena 1719. godine, a ciglom zidana crkva spominje se 1848. godine. Ponosni smo na našu prošlost, ali smo ponosni i na našu novu župnu crkvu čija je izgradnja započela 1982. godine a mi je s ponosom nazivamo Cvelferska katedrala. Župa je u Gunji osnovana prije više od stotinu godina, a prvi je svećenik zaređen iz Gunje prije 170 godina, i ponosan sam da je to moj predak Tomo Bogutovac. Gunja je dala mnoge znamenite ljude a ponosni smo i na Josipa Šokčevića, Hrvatskoga bana«.
»Župna crkva sv. Luke u Lipovcu, nazvana Lučica, još je starija i datira iz 13 stoljeća«, kaže Slavko Šporčić iz Lipovca. Građena je u gotičkom stilu, što je samo potvrda njene starosti, no u neposrednoj blizini nađeni su i temelji samostana kojega su gradili Templari i čija je starost i veća. Stari zapisi kažu da je ova crkva još u ono vrijeme bila marijansko svetište, jer je oltar krasila slika sv. Luke evanđelista, koji je bio i slikar, pa je na oltaru bila slika kako sv. Luka kleči uz tek završenu sliku Majke Božje s Isusom. Od naše je crkve eventualno starija samo crkva Uznesenja blažene djevice Marije u Moroviću, građena u romaničkom stilu. Početkom 16. stoljeća Turci dolaze u ove krajeve i progone kršćane a naša je crkva pretvorena u konjušnicu, o čemu svjedoče alke za koje su vezani konji. Po odlasku Turaka crkva je u potpunosti zapaljena i u tako ruševnom stanju ostala je do obnove u 1897 godini, kada ponovno biva sve brojnije proštenište, ali ne kao u ranija vremena. Ostala nam je još brošura vlč. Mihovila Meštrovića iz 1907. godine, koju je tiskao s odobrenjem biskupa dr. Anđelka Voršaka«.
»Crkva je ponovno stradala u II. svjetskom ratu, a nažalost i u Domovinskom ratu, pa je i danas u žalosnom stanju, ali mještani su oformili Udrugu, odnosno Odbor za uređenje i zaštitu crkve Lučičke koji brine o njenoj obnovi, Uspjeli smo skupiti nešto sredstava, Ministarstvo kulture dalo je sredstva za izvođenje radova pa smo tako obnovili krov i spasili crkvu od daljeg propadanja, a sada uređujemo okoliš. Namjera nam je urediti čitavo ovo područje i tako na najbolji način prezentirati ono što ste danas mogli vidjeti, a to će biti naš doprinos i vjerskom turizmu ali i vračanju proštenja na ovo prastaro svetište«, rekao je Slavko Šporčić.
BAŠTINICI ZAVIČAJNE STARINE: »Ja sam oduševljen današnjim susretom i ovim ukupnim programom, prije svega jer sam na nekim mjestima po prvi puta«, rekao je Ilija Maloduš, predsjednik Udruge povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema. »Naša udruga upravo i nosi naziv kakav nosi a mi smo svi zaljubljenici u povijest, starine i nacionalnu baštinu, te je nama poslastica obići u jednom danu i svetište drage Gospe Bošnjačke i njihovu crkvu sv. Martina iz 18. stoljeća, obići Gunju i srednjovjekovne Šumanovce koji danas više ne postoje ali ostalo je svetište Skrovite Gospe Šumanovačke, vidjeti Lipovac i srednjovjekovno svetište Gospe Lučičke od koje je starije samo morovičko marijansko svetište, čuti naše ljude kako o tome vrlo lijepo pričaju i kako se organiziraju da sve to otrgnu od zaborava, to je predivno. Žao mi je samo što smo danas u Vrbanji u polovičnom sastavu, ali morate razumjeti da su nam ljudi angažirani i na drugim mjestima, Vinkovačke jeseni su u punom jeku, danas je u Beravcima »Ižimača«, pregršt je sličnih lokalnih manifestacija pa su naši članovi opravdano odsutni, ali evo tu je Mata ževac, seljak iz Donje Bebrine koji je izdao pet knjiga o svome kraju, tu je i naš domaćin Ivica Ćosić koji je izdao 11 knjiga i 12. mu je u pripremi, naš tajnik Ivica Nikolić iz Sikirevaca izdao je dvije knjige, tu su i Stipa Bogutovac i Vinko Juzbašić, Andra Matić iz Drenovaca urednik glasila ZAKUD-a, tu su i mlađi članovi koji su danas po prvi puta. Vjerujem da je svima nama bilo danas veoma zanimljivo, a pred nama je da to što smo vidjeli otmemo od zaborava«.
»Ova naša udruga želi, kako joj i samo ime kaže, pokriti ovaj nemali prostor Slavonije, Baranje i Srijema, za sada nas ima dvadesetak i nismo opterećeni brojnošću, već radimo tako da na zamišljeni način prosto lebdimo iznad ovog duhovnog prostora, a sama činjenica da do sada imamo tridesetak i više izdanih knjiga sama za sebe govori dostatno. Podupiremo naše članove da sve do čega dolazimo prenesu na papir, da se sve zapiše i stavi među korice, jer znate kako se kaže: sve što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Okupljamo se prema potrebi, ali uvijek u drugom okolišu, u drugoj sredini. I današnji je skup pomalo rekreativan ali i radan, pa smo tako dogovorili da već od ove godine pokrenemo naš godišnjak, glasilo koje će sadržati sve ono što tijekom godine radimo, okupljati naše članove kao autore ali i sve druge koji o ovom prostoru imaju što reći i napisati, pa neka iza nas ostane pisani trag«.
»Tu je danas i jedan mladac, Antun Lešić iz Bošnjaka, učenik 8. razreda osnovne škole. Da, došao sam na nagovor mojega prijatelja Vinka Juzbašića, jer sam se nekoliko puta sretao s tim što on radi kod nas u Bošnjacima. Prvi sam puta na jednom ovakvom skupu gdje se govori o slavonskoj tradiciji i baštini, gdje se cunja po prošlosti i po povijesti, što me zagolicalo i zainteresiralo, tako da već sada mogu sa sigurnošću reći da ovo nije i posljednji put. Kao mladoga čovjeka zanima me prošlost mojih Bošnjaka i čitavog ovog kraja kojeg zovemo Cvelferija i Elferija, a kako malo od toga imamo u našim školskim udžbenicima biće zanimljivo da poput ovih ljudi prevrćem stare knjige i skidam prašinu i paučinu sa starih izdanja, pa da i sam pridonesem koliko mogu da se otme od zaborava ono što do sada nije oteto«.
Kako se u nas govori, na mlađima svijet ostaje, onda ni Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema, ne mora brinuti o naslijeđu. Mlađi dolaze.
Slavko Žebić
