Arhiv tekstova
Predmoderna etnička zajednica
Lički i primorski Bunjevci posebna su skupina hrvatskoga nacionalnoga bića. Ta je skupina danas sasvim integrirana u hrvatsku naciju. Međutim, ona ima svoju povijest i baštinu, prepoznatljivu u ukupnoj povijesti i baštini hrvatskoga naroda.
Poviješću i baštinom ličkih i primorskih Bunjevaca bavili su se do sada uglavnom autori bunjevačkoga podrijetla. Tako je Rikard Pavelić objavio dvije knjige o Bunjevcima u Lici, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru (»Bunjevci«, Zagreb 1973; »Stope predaka«, Zagreb 1991). Stjepan Pavičić obradio ih je u sklopu svoje i danas u mnogočemu nezaobilazne analize selidbenih procesa i oblikovanja naselja u Lici (studija »Seobe i naselja u Lici«, izvorno objavljena u »Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena«, knj. 41, Zagreb 1962, str. 5-330, odnosno otisnuta kao posebno izdanje u Gospiću 1990.). Pišući o pučanstvu Krbave, Like i Gacke, na Bunjevce se posebno osvrnuo i Dragutin Pavličević (»O pučanstvu Krbave, Like i Gacke s posebnim osvrtom na Bunjevce«, u: Isti (ur.), Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb 1997, str. 203-220). Bunjevačkom problematikom u Hrvatskom primorju, Lici i Gorskom kotaru bavili su se i drugi autori. Ne možemo ih ovdje sve navoditi. To što smo nabrojili danas se može ubrojiti u referentnu literaturu iz koje se daju iščitati najvažniji podaci i izvesti temeljne spoznaje o prošlosti i baštini lič-kih i primorskih Bunjevaca.
»BUNA RIKA«: Najstariji trag o Bunjevcima u Hrvatskom primorju i Lici valja tražiti u vremenu osmanskih osvajanja u jugoistočnoj Europi i navale Osmanlija na hrvatske zemlje u 15. i 16. stoljeću. Poznato je da su turski ratovi izazvali velike migracije stanovništva. Tako je i staro hrvatsko stanovništvo dobrim dijelom odlazilo pred Turcima iz ličkih predjela, u koje su kasnije polako pristizali pravoslavni Vlasi i katolički Bunjevci.
O imenu i podrijetlu Bunjevaca ima više mišljenja. Nije nam namjera na ovom mjestu upuštati se posebno u raspravu o tome. Spomenimo samo to da su Bunjevci, prije dolaska u Liku i Hrvatsko primorje, pretežito bili stanovnici kontinentalne Dalmacije i još više hercegovačkoga, a vjerojatno i šireg zaleđa. O tome svjedoči i tradicija o njihovim korijenima u krajevima kojima protječe »Buna rika«, pritoka Neretve, a ti su krajevi nekoć bili u sklopu osmanlijskoga Hercegovačkog sandžaka (u čijem je sastavu bila i kontinentalna Dalmacija, odnosno dobar dio kontinentalne Dalmacije).
BUNJEVCI DOLAZE U HRVATSKO PRIMORJE…: Prva pojava Bunjevaca u Lici i Hrvatskom primorju vezuje se obično uz vrijeme neuspješnog senjskog (uskočkog) sudjelovanja u zauzimanju i gubitku Klisa 1596. godine. Tom je prilikom poginuo senjski biskup Antun de Dominis. No, još i prije toga neki su kliški pastiri bunjevačkoga roda prešli s osmanlijskoga na habsburško područje i nastanili se u mjestu Hreljinu u bakarskom zaleđu, a neki su na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće dospjeli i u Senj.
Jedna skupina Bunjevaca preselila je 1605. iz Ravnih kotara u zadarskom zaleđu u goransko mjesto Lič kraj Fužina. Unutar te skupine doseljenika razlikovala su se tri roda – Krmpoćani, Vojnići i Gvozdenovi ljudi. Došli su na posjed Zrinskih kojima su položili prisegu. Zauzvrat su dobili određene povlastice, a imali su i vlastiti grb. Na njemu su bili likovi sv. Jurja i sv. Ivana Krstitelja s rijekom u pozadini. Čini se da su ti Bunjevci od starine uživali neku vrstu posebnog statusa koji im je bio priznat i u novoj sredini. Godine 1627. u Lič je stigla druga skupina Bunjevaca. Iako katolici, bili su tretirani poput Vlaha, jer se u ono vrijeme iz habsburške perspektive vlaško ime – zbog sličnosti u načinu života i ophođenja s drugima – pripisivalo svim ili gotovo svim prebjezima iz predjela pod osmanlijskom vlašću. S vremenom će ono više poprimati etnokonfesionalnu značajku i vezivati se najčešće samo uz one koji su pravoslavne vjeroispovijesti.
Život u novom kraju za doseljene Bunjevce nije bio nimalo jednostavan. Zrinski su ih pokušavali pretvoriti u kmetove, a sa svojim susjedima iz Ledenica i drugih mjesta u okolici često su se sukobljavali oko ispaša. Stoga su neki prešli na kvarnerske otoke pod mletačkom upravom, a neki kasnije odselili u Velebitsko Podgorje (Sveti Juraj, Lukovo, Starigrad, Klada, Jablanac, Prizna, Karlobag i druga mjesta), zatim u sela Vratnik i Krasno u velebitskom zaleđu Senja te u ličku unutrašnjost. Oni koji su ostali, primjerice u krmpotskom i krivoputskom kraju, postali su hrvatski krajišnici. Bunjevačkih rodova bilo je u Lici i u vremenu dok je ona još bila u osmanlijskim rukama, jer u to doba u Lici nisu živjeli samo muslimani nego i kršćani (katolici i pravoslavni). Smatra se da je za Krčko-lički sandžak općenito vrijedila podjela na muslimansko-vojnički grad i kršćansko selo. Među tim kršćanima moralo je biti i Bunjevaca.
…I LIKU: Intenzivnije naseljavanje Bunjevaca u Lici i Krbavi zabilježeno je ipak u vremenu neposredno nakon što je to područje 1689. pod vodstvom popa Marka Mesića bilo oslobođeno od osmanske vladavine koja je ondje trajala oko 160 godina. Tada mnogi Bunjevci prelaze iz vodom oskudnih podvelebitskih predjela preko planine i nastanjuju se u gospićkom, lovinačkom, perušićkom i smiljanskom kraju te drugdje. O tome je Franjo Julije Fras u svojoj »Cjelovitoj topografiji Karlovačke vojne krajine« 1835. primijetio: »I tzv. bunjevačke obitelji (katoličko pleme koje vodi podrijetlo iz Hercegovine) dobile su posjede u više mjesta, kao: Sv. Mihovil (Lovinac, op. Ž. H.), Sv. Rok, Vratnik, Ričice, Kosinj itd., u kojima se i danas nalaze«. Drugi su se pak i dalje zadržali u primorskim i podgorskim predjelima, mjestimično u Gackoj i drugdje.
Tako se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće oblikovao prepoznatljiv raster bunjevačkih naselja ne samo u Hrvatskom primorju i ponegdje u Gorskom kotaru nego i u Lici a djelomice i u Krbavi te od kraja 18. stoljeća i u Ličkom Pounju, npr. u mjestu Boričevac. Valja napomenuti da se u to vrijeme Likom i Krbavom smatralo samo područje koje je 1689. bilo oslobođeno od turske vlasti i 1712. utjelovljeno u habsburški vojnokrajiški ili graničarski sustav u hrvatskim zemljama. Gacka s brinjskim krajem, koja je od 16. stoljeća bila u sastavu Primorske krajine sa središtem u Senju, nije se smatrala Likom. Tek u drugoj polovici 19. stoljeća, a osobito nakon uspostave Ličko-krbavske županije poslije sjedinjenja Hrvatsko-slavonske Vojne krajine s ostatkom Hrvatske i Slavonije 1881. godine, ličko se ime proširilo na većinu predjela koji su se našli unutar spomenute županije: srednja i južna Lika, Krbava, Ličko Pounje, Gacka i brinjski kraj, a donekle i zakapelski pojas između Ogulina i Rakovice. U sastavu Ličko-krbavske županije bilo je i Velebitsko Podgorje sa Senjom, ali su ti krajevi u konačnici obuhvaćeni pojmom Hrvatskog primorja.
Godine 1702. senjski biskup Martin Brajković izvješćuje hrvatskog bana Adama Batthyányija da u Lici i Krbavi živi »peterostruki narod«: Hrvati (doseljenici iz Brinja, Modruša, Ogulina, Otočca i okolnih mjesta), Bunjevci (ili »katolički Vlasi«), pokršteni muslimani (uglavnom prevedeni na katoličanstvo), Gorani ili »Kranjci« (dijelom iz Gorskog kotara, a dijelom iz Kranjske, posebice Bele Krajine) i pravoslavni Vlasi (ili »Vlasi šizmatici). Te tradicijski prepoznatljive etnokonfesionalne strukture, katoličke i pravoslavne, preživjele su u Lici i Krbavi do u 19. stoljeće kada polako prerastaju u modernu hrvatsku naciju, osim dakako pravoslavnih Vlaha koji su tada uglavnom postali sastavnim dijelom srpske nacije. Dakle, Bunjevci su prije nacionalnointegracijskih procesa bili zasebna predmoderna etnička zajednica, koju je kasnije pripadnost katoličkoj vjeri u najvećoj mogućoj mjeri uputila na integraciju u hrvatski korpus.
Nastavit će se
