Arhiv tekstova
Eh, kakve sam konje im'o...
ČEPIN – Da, baš tako se pitao Đuro Perica dok je ispisivao ove poznate stihove, a tako su se pitali i Najbolji hrvatski tamburaši, kada su tu lijepu slavonsku i šokačku pismu uglazbili i vjerojatno tada nisu ni znali da će koju godinu poslije nadahnuti ovim stihovima, svoju konjogojsku manifestaciju nasloviti članovi kluba »Slavonac«iz Čepina.
Tako je posljednjega vikenda u rujnu u ovom velikom slavonskom mjestu odmah pokraj Osijeka održana manifestacija »Konji bili – konji vrani« uz sudjelovanje 12 konjskih zaprega iz desetak udruga diljem Slavonije i Baranje, što je u stvari revijalno natjecanje dvoprega u preciznoj i brzinskoj vožnji, te teklićko jahanje, ili jahanje bez sedla.
POKLADNO JAHANJE: Lijepo je vrijeme na stadion mjesnog nogometnog kluba pokraj Tvornice ulja u Čepinu izmamilo povelik broj posjetitelja i ljubitelja konjičkoga sporta a pobjednik revijalnoga natjecanja bio je Josip Kiš zvani Erčika iz Draža. Drugo i treće mjesto ravnopravno su podijelili Anto Medvidović iz Sikirevaca i Drago Matković iz Pleternice, četvrtu je poziciju zauzeo Zoran Sušac iz Dalja i peti je Dario Dorušak iz Čepina. Sve njih, organizator je nagradio s po 4.000,00 kuna, što je dalo draž ovom posljednjem natjecanju u ovoj kalendarskoj godini. U teklićkom jahanju pobijedio je Adam Živić iz Sikirevaca, drugi je Josip Kiš iz Draža a treći Vlado Kasteljan iz Otoka. Posebna prosudbena komisija izabrala je najupareniju zapregu a tu je laskavu titulu ponio Ivan Jazbec iz Ivanovca, član konjogojskog kluba u Čepinu.
»Radosni smo da je sve lijepo proteklo i da je zgodan broj i sudionika i posjetitelja na današnjem natjecanju«, rekao je dopredsjednik čepinskog kluba Antun Bašić. »Bit će to dodatni poticaj našem klubu koji trenutačno okuplja desetak članova s više od 50 grla, uglavnom lipicanske pasmine a primat drže Ivan Jazbec, koji je i vlasnik prve privatne lipicanske ergele u Hrvatskoj te Vlado Krivić koji ima grla za preponsko jahanje. Organiziramo pokladno jahanje kod nas u Čepinu i odlazimo našim prijateljima na pokladno jahanje, imamo ovu našu manifestaciju ‘Konji bili – konji vrani’ i odlazimo na gotovo sve folklorne manifestacije diljem Slavonije pa i diljem Hrvatske. Imamo i tradicionalnu manifestaciju ‘Čepinski suncokreti’ koja se održava već sljedećeg vikenda, pa koristim prigodu da Vas sve pozovem u Čepin u goste.«
MLIJEČNA CESTA: Ivan Jazbec ponio je laskavu titulu najuparenije zaprege te smo ga poželjeli predstaviti čitateljima našega lista. »Konjogojstvom se bavim već punih 20 godina a od nedavno, od samoga osnutka, član sam Konjogojskog kluba »Slavonac« u Čepinu. Mogu se pohvaliti da sam proljetos dobio rješenje Ministarstva poljoprivrede i šumarstva da sam priznat kao prva privatna ergela lipicanaca u Hrvatskoj, a u ovom trenutku ima 30 grla i mislim da je to optimum za jedno ovakvo poljoprivredno gospodarstvo. Obrađujemo 75 ha zemlje i uglavnom proizvodimo hranu za naše blago, a u posljednje vrijeme bavimo se i seoskim turizmom i tijekom cijele godine nama dolaze školske ekskurzije na jednodnevni izlet. Kod nas mogu vidjeti sve domaće životinje, družiti se s njima, voziti se na fijakeru, jahati konje, a sve to začinimo jednim eko-obrokom, jer već osam godina bavimo se ekološkom proizvodnjom hrane. Naša je specijalnost mliječni put, mliječna cesta, dok drugi imaju vinske ceste mi u Ivanovcu imamo mliječnu«.
Antun Medvidović i otac Joza dolaze iz Konjogojske udruge ratara i stočara u Sikirevcima a žeravima i opremom mame zadivljene poglede poznavatelja i ljubitelja konja. »Član sam Zaprežnoga kluba »Slavonac« iz Slavonskoga Broda i s njima nastupam na natjecanjima a kod nas u Sikirevcima ima desetak članova udruge s petnaestak grla, uglavnom lipicanske pasmine. Dada i ja imamo 19 grla, i to je puno, jer ovo je veoma zahtijevan i veoma skup sport. Obrađujemo 60 jutara zemlje i sve to uglavnom ide na naše konje jer treba dostatno osigurati i djeteline, sijena, zobi. Naravno da konji nešto i vrate, ali mi se nadamo i boljim vremenima. Ulažemo puno i u opremu, nabavili smo fijaker za preciznu vožnju a u nabavci smo i za maraton, jer spremamo se ići vani. Tek kada sudjelujete na međunarodnim natjecanjima onda ste cool i onda možete računati na vrijednije nagrade. Sudjelujemo na svim manifestacijama od Babine Grede do Vinkovaca, sudjelujemo i na svim natjecanjima, volimo konje i volimo ljude«.
OBITELJSKA DJELATNOST: Kako se osjeća pobjednik natjecanja, pitamo Josipa Kiša iz Draža? »Kao i obično, možda će zvučati i pomalo prepotentno, ali ja sam ovdje pobijedio i prošle godine, pa se osjećam kao kod kuće«, šali se Erčika. »To je već obiteljska djelatnost i danas je tu i moj sin Josip, i uglavnom sudjelujemo na svim manifestacijama i natjecanjima. Bili smo na Vinkovačkim jesenima, jučer smo bili na berbenim svečanostima u Batini, propustili smo Lovas, jer manifestacije se poklapaju. Zagledate kola, e to su paradna seoska kola u karakterističnoj baranjskoj boji, a primijetili ste i blatobrane. Takvim se kolima vozio gazda obilazeći imanja, pa da ga blato ne poprska. Ja baš nisam gazda, mada imam osam grla, uglavnom lipicanske pasmine, ali držim i krave, ovce, pa sve što dobijem potrošim na konje. Ljubav je to, a što se voli, ne pita se što košta. U Baranji danas ima tridesetak konjogojaca ali, nažalost, nemamo udrugu i ja sam član Konjogojske udruge »Đakovština« u Gorjanima«.
Drago Matković iz Pleternice član je Konjogojske udruge u Požegi. »Pa i ja sudjelujem na mnogim manifestacijama i natjecanjima a u našoj se udruzi trudimo provoditi sve po međunarodnim pravilima, ali isto tako čuvamo i našu baštinu i našu tradiciju. Evo vidite, ovo su tzv. kratka kola ili paradna kola za svatove i manifestacije, za razliku od velikih, tzv. radnih kola. Ova žuta boja, ili kako je mi zovemo, limun-žuta u kombinaciji s crnom, karakteristična je za Brod i brodsku Posavinu«.
»A naša je boja bordo u kombinaciji s oker«, kaže Antun Kalkan iz Bizovca. »Kod nas kontrast dolazi do izražaja što se može vidjeti i po našem narodnom ruhu, a naša je narodna nošnja zadivila na tisuće posjetitelja prošlog vikenda na Vinkovačkim jesenima. Ako pratite televiziju, mogli ste nas vidjeti na Olimpijadi starih športova u Brođancima i na Đakovaćkim vezovima«.
Jedna je zaprega došla iz daleka. »Da, dolazim iz Zagreba, točnije rečeno iz Sesveta«, kaže Darko Klarić, »gdje smo osnovali konjogojsku udrugu »Slavonac«, a ja nastupam s konjogojcima iz Gundinaca, gdje imam nekoliko prijatelja. Volim ovakva natjecanja gdje dolazi do izražaja spretnost čovjeka i dresura grla, vožnja dvopregom kroz kapije između čunjeva, preciznost i brzina, pa neka pobijede bolji. Ja trenutačno imam tri konja lipicanske pasmine, nabavio sam fijaker za preciznu vožnju ali namjeravam nabaviti još jedan, a sve to košta. Ma tko te pita za novac?«
OTAC RANI A SIN SE BEĆARI: Konjogojstvo je skup sport i zahtijeva sudjelovanje svih u obitelji, suglasni su svi naši sugovornici. Ali kad je ljubav u pitanju, za cijenu se ne pita. Isto je tako važno tu ljubav prenijeti na mlade, a svi su također suglasni da njihovi nasljednici također uživaju u konjima i vole se paradirati. »Hej bećari, tko vam konje rani, otac rani a sin se bećari«, kaže pisma šokačka, a ona se ovdje može primijeniti u pravom smislu riječi.
»I kod mene je tako«, kaže Vinko Filipović iz Županje, član Konjogojske udruge »Stari Graničar«, koji je u Čepin došao bez zaprege. »Ne možemo sve uskladiti. Jučer je moja zaprega sudjelovala na »Miholjskim danima« u Lovasu, a već jutros konji voze svatove kod prijatelja. Ali ja sam morao doći u Čepin jer volim što to ovdašnji ljudi rade i što vidim napredak u njihovom klubu. Kod nas je pedesetak članova udruge ali i samo pedesetak-šezdesetak konja i vjerujem da će ih uskoro biti više. Ta nekada su naši preci, Graničari imali i po osam konja u obitelji. Volimo sva natjecanja, volimo sve manifestacije, a u Vinkovcima smo bili s nekoliko zaprega a svatovska je kola s lijepim županjskim djevojkama vozila naša ljepotica Gorana, koja je također članica naše udruge«.
Među brojnim posjetiteljima bio je i Marijan Kraljević, porijeklom iz Kukujevaca, kovač i potkivač po zanimanju. »Meni je ovo pravi užitak, poslastica, pa ovoliko konja na jednom mjestu nisam vidio već desetljećima. Negdje 50-tih sam učio kovački i potkivački zanat, ali onda je konja bilo ko u priči a potkivanja po cijeli dan. Kukujevci, veliko mjesto, pa Gibarac, tamo sam živio kada sam se oženio, posla koliko hoćeš. A posljednjih sam godina više radio bravarski posao, konja ni za lijek. Kada sam došao u Čepin, radio sam jedno vrijeme u OLT-u a sada sam u zasluženoj mirovini, ali kada vidim konje srce mi zaigra, sav se uzbudim, ta i danas bih mogao potkovati sve četiri za manje od pol sata«.
I za kraj, domaći konjogojac i voditelj sekcije zaprega u Konjogojskom klubu »Slavonac« iz Čepina, Ivan Dorušak. »Doista sam radostan danas, iz dva razloga. Vrijeme je poslužilo, a to je na ovakvim natjecanjima veoma važno, a natjecanje je prošlo bez ijedne zamjerke i bilo je dosta i sudionika, a posebice posjetitelja. Nije mala stvar na jednom mjestu vidjeti 30 – 40 konja, pa to je doživljaj, a još nazočiti brzinskom natjecanju gdje se redaju scene kao iz Ben Hura. Moj sin Dario vozio je danas prilično brzo a ja sam bio pozadi, iako sam odrastao s konjima i na kolima sam svakodnevno, nije mi bilo svejedno. Pa onda teklićko jahanje, zahtijeva odlučnost i spremnost, obučenost i dobru kondiciju i konja i jahača. Predivno! Molim Vas, prenesite poziv svim sudionicima i posjetiteljima da dođu i dogodine, biti će još bolje i još zanimljivije«.
g
