Arhiv tekstova
Znak komu će se protiviti
Prisjećamo se scene iz evanđelja. Rođen je Isus u Betlehemu. Josip i Marija se pridržavaju osnovnog vjerskog zakona svoga naroda: Svako prvorođenče mora biti prikazano Gospodinu Bogu. Unatoč toga što je to novorođenče Bogočovjek, ali su Josip i Marija samo ljudi. Drže se Zakona. Stoga četrdeseti dan nose dijete Isusa u Hram da ga prikažu Gospodinu. Ne slute kakvo se veliko Otajstvo krije u tom događaju. To je zapravo prvi »posjet« Boga svome Hramu. Sada uistinu, Bog koji se »ušatorio«, pohađa mjesto svoga boravka – Hram. Makar malen i nejak, susreće prvi puta oči u oči svoj narod. Zato se u istočnoj liturgiji taj blagdan i zove Sretenije. Na scenu u tom činu nastupa još dvoje ljudi. Starac Šimun i starica Ana. Malo čudno da uz toliko mnoštvo koje se gura u Hramu, nitko nema tako prodoran pogled i tako čisto srce da vidi istinu i da vidi budućnost. To vide samo ovo dvoje staraca koji sad već »pod stare dane« iščekuju spasenje. I oni su potaknuti Duhom baš onda došli u Hram i od sve te mase jedini prepoznali u tom malenom djetetu Bogočovjeka – Spasitelja. Blago njima. Ali ne samo da su prepoznali, susreli, nego su staračkim pogledom vidjeli daleko dalje. Vidjeli su budućnost spasenja, koje je dugo iščekivano, ali su vidjeli »sudbinu Spasitelja«. I stoga je Šimun upozorio Josipa i Mariju: Ovo je znak kome će se protiviti. Ali on je u isto vrijeme i spasenje i propast mnogima u Izraelu. Vjerojatno će vas, štovani čitatelji, »zagolicati« ovaj uvod zašto ga sada pišem, i to ovako?
Počela je nova školska godina. U planu i programu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja na teritoriju Republike Srbije je vraćena vjerska nastava u sve državne škole kao izborni redoviti predmet. Tako je to u cijeloj Europi (tri su zemlje iznimka). Vraćen je kao odgojno – obrazovni predmet. Vraćen je sa sviješću da bez savjesti nema budućnosti. Vraćen je sa željom da Crkva i Vjerske zajednice po naravi svoga poslanja pomognu odgoj savjesti. Vraćen je da bi više ojačao »kičmu naroda«.
MIJENJATI SEBE: Međutim, kada su Crkve i Vjerske zajednice svoje poslanje shvatile ozbiljno i ušle u škole s ozbiljnim programima, počeli su problemi. Vjeronauk je stvarno odgojno – obrazovni predmet. On želi oplemeniti čovjeka i vodi ga obrazovno tako da odgajanik polako prima realnu i istinitu ljestvicu vrednota po kojima postaje čovjek savjesti, čovjek kičme, osoba sigurnih perspektiva i jasne budućnosti. Nama kršćanima se na tom putu javlja jedna nezaobilazna osoba koja nam je ostvaren ideal toga našega puta, a to je osoba Isusa Krista. Cilj naše kateheze – vjerske nastave – je upravo postaviti u središte povijesti onu osobu koja je središte povijesti, a to je Isus Krist. On je nezaobilazna činjenica naše povijesti, naše kulture, našeg identiteta. Da, ali tada moramo mijenjati sebe. Zato su pojedini učitelji i direktori bili vrlo revni: išli su i po kućama pitati da li djeca stvarno žele taj vjeronauk. I bio je i drugi i treći upis. Zašto? Pa da se pokaže kako je vjerska nastava suvišna. Istina je, moramo mijenjati svoje navike, svoje nesavjesno ponašanje, svoje grešne navike, moramo barem vidjeti ako ne i činiti ono što je dobro. Sada nastaje jedan proces u ljudima koji jasno postavlja pitanje da li se opredijeliti za taj ideal središta povijesti ili ga zaobići? Da li ga prihvatiti Spasiteljem ili izabrati put bez Njega?
Dugo je komunizam hodio putem bez njega. Generacije su odgajane protiv Isusa Krista. I sada se ta generacija nalazi »na položajima«. Političkim, društvenim, ekonomskim. Smeta im Isus Krist. Smeta im vjerska nastava. I nastaju novi i novi problemi.
LOV U MUTNOM: Pođimo redom. Prvi problem je identifikacija vjerska, nacionalna i kulturna. Mi ne možemo poreći svoju kulturu koja je u korijenima kršćanska, ne možemo poreći svoju nacionalnu pripadnost koja je također kršćanska i ne možemo se odreći svoje vjere koja je kršćanstvo. Tako mislimo mi. Tako misli velika većina građana ove zemlje. Ali dolaze oni koji redovito »love u mutnom« i taj horizont žele zamračiti. Prvo se krše zakoni nacionalnih manjina. I tako je manjina, zašto bi dalje živjela? Usprotivimo joj se! Kako? Tako što ćemo zanijekati pravo na vjersku nastavu onima kojih nema dosta. Razred mora biti trideset učenika, ako ih nema, onda ih nema. Onda im taj predmet ne treba. A za njih je taj predmet život. Ako im ukinemo vjeru, niječemo im njihove korijene. Međutim odgovorni šute, a krše se osnovna ljudska prava, a to je da svako dijete ima pravo na odgoj na vlastitom materinskom jeziku, pravo na školovanje i pravo na vjeru bez obzira na broj.
Mi ne možemo u nekim dijasporskim sredinama »stvoriti« više djece nego što ih ima. Svaki pedagog zna da se ne mogu spajati razredi iz više godišta u jedan, jer tada neće ništa ostvariti od plana i programa što ista nadležna školska vlast zahtijeva. Vrhovni zakon je – direktor škole. Nakon svih upozorenja oni i dalje krše, po uputama nadležnih, osnovna ljudska prava – pravo na vlastiti odgoj manjinskih zajednica, bile one nacionalne ili vjerske. Spajanje odjela donosi »štednju« školi ali ruši odgojni proces vjerske nastave.
Drugi problem je raspored sati. Zakon je jasan. Ali oni koji su odgovorni žele nam jasno poručiti da je vjeronauk nepoželjan gost u školi. To je predsat, to je zadnji sat, to je nulti sat. Mi znamo da je vjeronauk uveden sa jednim alternativnim predmetom i da se jedan od ta dva mora izabrati. Alternativa vjeronauku je tzv. građanski odgoj. Da li je ono nulti sat, zadnji sat, pred-čas? Nažalost na mnogim mjestima se uopće ne održava. Vlast šuti. Jasno, nije u pitanju Krist, nije u pitanju odgoj, nije u pitanju identitet – nikome ne smeta.
Konačno, zakon se krši i oko zaposlenja kateheta. Malo koja zajednica ima tako spremni nastavnički kadar kao što su naše Crkve. Svi katehete imaju visoku školsku spremu. Ima li svaki predmet u školi nastavnika, predavača sa visokom školskom spremom? Znamo statistike: nema. Zašto je vjeronauk rubni predmet, zašto je nepoželjan? Jasno, zato što formira savjest, što ojačava »kičmu«, što odgovara svom pozivu. To nekom smeta. Isus Krist je Znak komu će se protiviti. To nam je sada jasno. Zanima nas kad će to biti jasno i onima koji su odgovorni za ovo društvo? Ovo piše čovjek koji je član Nacionalnog Prosvjetnog Savjeta u ovoj Državi, piše član Vladine Komisije za vjersku nastavu, a ipak ostaje »Glas vapijućeg u pustinji«. No, ima Bog i za one koji to ne priznaju! Znak komu se protivi ipak pobjeđuje g
