Arhiv tekstova
Listopadska diploma
O preustroju Carevine odlučivalo je Pojačano carevinsko vijeće. U proljeće 1860. godine u Beču su se sastali predstavnici svih naroda Austrijske Carevine na kojem je došlo do sukoba pristalica centralističke koncepcije, za koju se zalagao dvor, i federalističke koncepcije, za koju su se zalagali predstavnici naroda. U radu Pojačanoga carevinskog vijeća sudjelovali su i Strossmayer, biskup đakovački i srijemski i predstavnik Slavonije, Vraniczány, plemić i poduzetnik i predstavnik Banske Hrvatske, i Borelli, zadarski plemić i predstavnik Dalmacije. Strossmayer i Vraniczány zalagali su se za ujedinjenje Banske Hrvatske i Dalmacije, dok se Borelli tomu suprotstavio i zalagao se za autonomiju Dalmacije.
SABORI: Nakon propasti Bachova apsolutizma u hrvatske je zemlje Listopadskom diplomom uveden parlamentarizam i ustavnost – osnovani su Zemaljski sabori za Istru i Dalmaciju, a obnovljen je rad Hrvatskoga sabora za Bansku Hrvatsku te Slavoniju i Srijem
JOSIP ŠOKČEVIĆ: Godine 1860. car je proglasio novi ustav, tzv. Listopadsku diplomu. Njome je ukinut Bachov apsolutizam, i između ostalog najavljeno sazivanje zemaljskih sabora. Hrvatskim banom imenovan je Josip Šokčević, general podrijetlom iz Vinkovaca. Šokčević je vratio hrvatski jezik u upravu, a Bachovi husari napustili su urede. U Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu iznova su osnovane županije, a u Beču je umjesto Hrvatskoga dvorskog ureda (dikasterij), na čelu kojeg je bio Ivan Mažuranić, osnovana 1861. godine Hrvatska dvorska kancelarija, koja je imala autonomiju u pitanjima uprave, sudstva te crkvenim i školskim poslovima. Na čelu Hrvatske dvorske kancelarije bio je Ivan Mažuranić.
HRVATSKI SABOR 1861.: Potkraj 1860. godine Šokčević je sazvao Bansku konferenciju, koja je pripremila zasjedanje Hrvatskoga sabora. Sabor se sastao 1861. godine, a na njemu je iznesen zahtjev za sjedinjenjem Banske Hrvatske s Istrom, Dalmacijom i Vojnom krajinom.
Na saboru se raspravljalo i o odnosu Banske Hrvatske s Ugarskom i s Austrijom. Oko tih pitanja pojavile su se različita mišljenja, koja će postati temeljem stvaranja hrvatskih političkih stranaka – narodnjaka, unionista i pravaša. U članku 42. Sabor je izrazio spremnost da Hrvatska ponovno stupi u uži državnopravni savez s Ugarskom, ali samo onda kad Ugarska prizna samostalnost Hrvatske i njezinu teritorijalnu cjelokupnost. Naglašava se u članku da je 1848. osim zajedničke krune »svaka druga, ma kakva, budi zakonotvorna, budi srodstvena sveza između Trojedinca i Ugarske, pravno posve prestala«. Zahtijevao je, dakle, priznanje državne ravnopravnosti, posebno pak zakonodavne i upravne samostalnosti za poslovne uprave, nastave i vjere i nezavisnosti sudova na svim razinama. Taj je članak 42. dobio kraljevu potvrdu i on je do Hrvatsko-ugarske nagodbe, ali i kasnije, bio temeljni ustavni propis o državnopravnom položaju Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Jedna od zadaća sabora bila je i izbor predstavnika za Carevinsko vijeće u Beču. No zastupnici su zaključili da Hrvatska nema zajedničkih poslova s Austrijom i Sabor je raspušten. Nakon toga pojavila se i četvrta politička stranka, Samostalna narodna stranka. Nju su predvodili Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Skacinski i Juraj Haulik, a zalagali su se za stvaranje realne unije s Austrijom. g
