Arhiv tekstova
Konačno povijest dokolice
Uvijek je bilo lucidnih, onih koji misle ili djeluju drugačije od većine suvremenika. Početkom 20. stoljeća pojavile su se među povjesničarima ideje da povijest nije samo povijest društvene elite, dakle, svećeničkog i plemićkog staleža, i snažnih pojedinaca, recimo Matije Gupca ili Ivana Mažuranića. Počela se proučavati svakidašnjica nekog prošlog vremena. U zanimanju povjesničara našli su se jelo, piće, strah, seksualnost, igra; povjesničari su počeli proučavati duhovnu klimu prošlih razdoblja, a kako se 20. stoljeće bližilo kraju, strukturalna historiografija protegnula se i na prapovijest, ali i na netom prošle događaje.
Središte takvog pogleda na svijet bilo je u Francuskoj, dok se u drugim historiografijama još uvijek veliča povijest znamenitih muževa, država i ustava – na žalost, većina hrvatskih povjesničara nije dorasla strukturalnim analizama prošlih vremena, pa se i dalje veličaju vladari i vojskovođe te stvara isprazni kult države.
PIONIR: Što god mislili o Igoru Dudi i njegovoj knjizi »U potrazi za blagostanjem (O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950. -ih i 1960. -ih)«, njegova knjiga je prva knjiga historiografske literature u Hrvata koja u naslovu ima tu danas među (europskim povjesničarima) omiljenu sintagmu – povijest dokolice – a koja mnoge hrvatske povjesničare ne dotiče.
Što Dudu izdvaja od drugih povjesničara? Da bi se bavili dokolicom i uopće strukturalnom poviješću, valja imati široko opće obrazovanje te biti znalac u mnogim povijesnim disciplinama. Osobito treba biti vješt u pronalaženju arhivske građe te i ispisanoga rukopisa, kako bi se napisao pitak tekst. Ako ništa drugo, Duda je pokušao. Proučio je relevantnu inozemnu literaturu i metode, koje vrijede za drugu historiografiju i primijenio je na Hrvatsku pedesetih i šezdesetih godina.
PROCES: Duda je zgodno posložio izvatke partijskih govora i ulomke iz novinskih članaka i iz njih ispričao lijepu pitku priču. Objasnio je postupno nastajanje i rast potrošačkog društva u socijalističkoj Hrvatskoj, koje su pratili modernizacijski procesi pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, a uzrokovale znatne promjene u gospodarskom sustavu. Naime, nakon otklona od državno-planske privrede te snažnijeg pristajanju uz Zapad, u socijalističku su Jugoslaviju stigli, prvo, pomoć, kojom je prehranjen dio stanovnika, a usporedo s pomoći i bespovratni krediti koji su omogućili nov investicijski ciklus prekinut u jesen 1948. godine. Ove promjene nije pratila demokratizacija društva, koja je zamijenjena potrošačkim mentalitetom te uživanjem plodova vlastitoga rada. Hrvati su učili o potrošačkoj kulturi, kulturi dokolice i putovanja, te usvajali nove običaje. Mogli su putovati u inozemstvo, a brojni inozemni turisti dodatno su poticali modernizaciju i usvajanje potrošačkih navika. Uskoro je potrošački mentalitet, uživanje u blagodatima ostvarenoga socijalizma, postao dio državne ideologije.
Knjiga je podijeljena u poglavlja u kojima autor piše o životnom standardu i potrošačkoj kulturi, o načinu provođenja slobodnog vremena, putovanju, provođenju vikenda, odmoru na moru i općenito provođenju godišnjeg odmora, a za što je koristio opsežnu literaturu i izvore, te novine i časopise poput »Vjesnika«, »Arene«, »Studija« i »Vikenda«.
POTROŠAČKI MENTALITET: Duda nije ništa ni sa čim usporedio. Nije izradio mehanizam istraživanja i nije, zapravo, u svojoj knjizi išao »odozdo« od Hrvatske, nego je pokazao kako se reflektira gospodarski zalet zemalja zapadne Europe na hrvatski turizam i uopće porast privatnoga standarda većine stanovnika. Duda nije, a mogao je, naznačiti stvaranje viška radne snage u socijalističkoj Jugoslaviji te isprva kapilarne emigracije, koja je koncem šezdesetih i u sedamdesetim godinama poprimila milijunske razmjere. Nije se osvrnuo na TV program i programe radijskih postaja koje su za razliku od medija u drugim socijalističkim zemljama puštale glazbu sa Zapada. Nije spomenuo pojavu unisex-mode, traperice i široke košulje.
Iz njegove se priče stječe dojam da je širenje potrošačke kulture išlo glatko. Previdio je upozoriti čitatelje na oponente takvom načinu življenja – izbacivanja iz gimnazija zbog duge kose i traperica te druge relikte revolucionarnoga divljanja. Premda je naveo kako je bilo nesuglasica oko pobjedničke pjesme Opatijskoga festivala »Tata, kupi mi auto«, nije naveo ozbiljne diskusije u partijskom vrhu i sukobljavanja moćnih pojedinaca oko, s jedne strane, sve jačeg potrošačkoga mentaliteta, koju je druga strana držala izdajom socijalizma.
JEDOSTRANA SLIKA: Dudina knjiga nije povijest socijalističke Hrvatske već Duda u njoj tretira slobodno vrijeme i dokolicu kao osnovicu za razvoj potrošačkoga društva. Upravo je to najbolja i najlošija stvar ove knjige. Ona pruža jednostranu sliku hrvatskoga društva pedesetih godina, koju je Duda treba kontekstuirati u političke i gospodarske procese, koji su i doveli do prestanka goleme eksploatacije u doba ortodoksnog komunizma (1945. do 1951. godine). Knjiga bi bila neznatno veća da je napisao kako je Jugoslavija iz rata izašla kao zaostala agrarna zemlja, k tomu s velikim ratnim štetama. Ako zanemarimo surove postupke vlasti prema seljacima te pripadnicima neprijateljskih vojski i njemačke i austrijske nacionalne manjine, Jugoslavija se relativno brzo izvukla iz poratne recesije. Ubrzana obnova infrastrukturne mreže i forsirana industrijalizacija davale su rezultate i Jugoslavija je doživjela svoje »privredno čudo« sa stopama rasta među najvišima u svijetu, tik uz Japan.
Naravno da je socijalistički sustav brzo pokazao maligno lice i došlo je do zaostajanja za ritmom razvoja zemalja koje su razvijale parlamentarnu demokraciju i tržišno gospodarstvo prestajući se zatvarati u nacionalne granice i stvarati temelje današnjih eurointegracija. g
