Arhiv tekstova
Slava pjesnika u krugovima preporoditelja
Pratila ga je slava uspješnog vojnika, zapovjednika hrvatske vojske i konačno, hrvatskog bana, ali je manje poznata slava pjesnika – vatesa Josipa Jelačića (1801. -1859.), a još je manje poznat njegov doprinos kazališnoj umjetnosti i kao utjemeljivača i kao, doduše skromnog, kazališnog pisca.
U krugovima preporoditelja, Jelačić je štovan i mnogo prije nego li je postao banom. Rođen čitavo desetljeće prije naraštaja iliraca (Gaj je rođen 1909., Vraz 1810., Ivan Mažuranić 1814,. Preradović 1818.), u svojim mladenačkim pjesmama, objavljenim 1825. godine dao je značajan prilog buđenju Hrvatske.
PJESNIK JELAČIĆ: Njegova prva pjesma, spjevana u 14. godini života na njemačkom jeziku, nosi karakteristično hrvatsko rodoljubivo raspoloženje, ali i odanost Hrvata slobodi i kraljevskom dvoru: »Mathias Corvinus und Zriny im Schattenreiche – Matija Korvin i ban Zrinović u kraljevstvu sjena« (kako je prevedeno 1849. u »Danici«). Pjesma je objavljena u zbirci »Eine Stunde der Erinnerung« (»Trenutak uspomene«) i ukazuje na Jelačića kao pjesnika ranog europskog romantizma. Boraveći, zbog bolesti, u Zagrebu 1825. godine, Jelačić je dao tiskati svoje pjesme, a obnovljeno, svečano izdanje pod naslovom »Gedichte«, tiskano je u Beču 1851. godine. U ovoj knjizi prvi dio predstavlja zbirka »Eine Stunde der Erinnerung«, a u drugom dijelu je dramski tekst »Rodrigo und Elvire«.
Iz Jelačićeve zbirke izišla je u »Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj« godine 1854. »Utjeha naravi«, a sljedeće godine i pjesma »Kraj Matija Zrinović na onom svijetu« i »Misli o mojoj sudbini«, (prijevod Ivan Trnski).
Godine 1861., nakon smrti Jelačića, izašlo je još jedno izdanje njegovih pjesama – knjiga malog formata (8,5x13,5 cm), kako je tada bilo uobičajeno izdavati stihove, a prihod od prodaje namijenjen je bio podizanju Jelačićeva spomenika. U pripremi je bilo tiskanje druge dvije knjige »Klicanje Hrvatske« (»Croatiens Jubel«) i »Praznik dana Ljubice« (»Feier des Julianatages«), ali one nisu nikada izišle iz tiska.
PJESNICI O JELAČIĆU: Ivan Trnski je Jelačiću u Glini 1844. spjevao pjesmu »Ljubimo te, naša diko«, koju je uglazbio Josip Runjanin i koja se od tada do naših dana još uvijek izvodi. Pretpostavljajući da će se ban Jelačić iz Trsta spustiti u Rijeku, 1849. godine Fran Kurelac napisao je pjesmu »I pustinjak s Vučke na Rijeku se spustio«, ali kako je ban u Rijeku stigao iz Karlovca, pjesma je ostala nedovršena i objavljena je tek 1862. godine u Kurelčevoj knjizi »Fluminensia«. Nakon burne 1848. godine u pohvalama banu natjecali su se tada mnogi srpski i hrvatski pisci (Luiđi Jerolim Vrdoljak Imoćanin, Ana Vidović, Andrija Stazić, Petar Preradović, Jovan Sundečić, Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, Ivan Zahar i dr.). Početkom prošlog stoljeća, prigodom 100 godišnjice banova rođenja, Jelačić postaje ponovno inspiracijom mnogih pjesnika. Ponovno se tiskaju i iznova čitaju pjesme kao što su »Ustaj bane, Hrvatska te zove«, »Ljubimo te diko naša«, dr. Ferdo Rožić piše »Mjeden konjik«, a i sam Nazor se u svojim »Zagrebačkim sonetima« sjetio Jelačića.
Ban Jelačić slavljen je kao epski junak u brojnim i raznovrsnim narodnim pjesmama koje su zabilježene u gotovo svim hrvatskim krajevima.
VJEČNI JELAČIĆ: Smatrajući to najvažnijom pučkom zadaćom, Jelačić je pokrenuo i akciju osnivanja Narodnog kazališta u Zagrebu. Kazalište je osnovano i u staroj je zgradi 1894., u prvoj umjetničkoj sezoni Stjepana Miletića, doduše bez naročita uspjeha, izvedena Jelačićeva romantičarska drama »Roderik i Elvira«, koju je tek 1894. godine August Harambašić preveo na hrvatski.
Tko god stigne u Zagreb mora proći Trgom Bana Josipa Jelačića, zakazati poslovni ili ljubavni sastanak, a malo tko ne zna gdje je to »pod repom«, gdje su se uobičavali okupljati brojni studenti iz Bačke.
Antonija Čota
