Arhiv tekstova
Pogled s vedrije strane
Jasmina Vidaković Jovančić rođena je 1965. godine u Subotici. Diplomirala je na Višoj školi za likovne i primijenjene umjetnosti u Beogradu, a zatim na odsjeku za umjetničku grafiku Akademije umjetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Milana Stanojeva 1992. godine. Nakon studija vraća se u rodni grad, u kojemu kao umjetnica, likovna pedagoginja i galerijska djelatnica zapaženo radi pridonoseći mnogim aspektima kulturnog života. U nedavno renoviranom prostoru Galerije »Likovni susret«, u kojoj je od 2001. godine uposlena, razgovarali smo s ovom umjetnicom.
4Nakon završene Akademije, kao mlada likovna stvarateljica, odlučili ste se baviti i pedagoškim radom na polju likovnih umjetnosti. Za početak, kažite nam nešto više o tome?
Nakon povratka sa studija uposlila sam se prvo u srednjoj Ekonomskoj školi u Subotici, a kasnije sam radila i u pojedinim osnovnim školama u Subotici. Iako od 2001. radim u Galeriji »Likovni susret«, nikada nisam napravila radikalan prekid s prosvjetom. I danas honorarno radim u srednjoj Ekonomskoj školi kao profesorica likovne kulture. Također, sa suprugom (Miroslavom Jovančićem) vodim ljetne kampove na Paliću u okviru pedagoške djelatnosti ZOO vrta. Radili smo i niz seminara i radionica za učitelje na kojima smo se kroz kombiniranje teorijskog i praktičnog djela bavili ključnim problemima na polju likovne kulture za uzrast nižih razreda osnovne škole. Radili smo s učiteljima praktično kako bi oni sami prepoznali probleme s kojima se djeca susreću, te se na kraju seminara bavili temom ocjenjivanja radova.
4Diplomirana ste grafičarka. Kao likovna umjetnica sudjelovali ste na svim značajnim izložbama likovne i primijenjene umjetnosti u Vojvodini, a iza Vas je i nekoliko samostalnih izložbi. Što u stilskim, tehničkim i tematskim okvirima čini Vaš grafičarski rad?
Kada radim teme u grafici onda me najviše zanimaju neke »ružne« stvari koje ljude ne inspiriraju, koje čak i izbjegavaju gledati. Krš koji smo imali u dvorištu jedne kuće u kojoj smo živjeli doživljavala sam kao nešto veoma estetski uzbudljivo, iz konteksta sam vadila detalje tih nagomilanih otpadaka raznih vrsta te to transponirala u grafički izraz. Imala sam također jedan takav ciklus s detaljima iz kupatila, gdje sam konkretne predloške iz ovog dijela kuće pretvarala u apstraktne cjeline. Trenutačno radim na ciklusu inspiriranom željeznicom, koji sam zamislila raditi još tijekom studija kada sam puno vremena provodila u vlakovima i vidjela, po meni, divne prizore. Na samom kolodvoru, unutar vlaka, ili na kompoziciji vlaka kakvi su primjerice spojevi ogromnih metalnih dijelova, masivne opruge…, uopće sve te stvari kojima se namjeravam opsežno pozabaviti ovim ciklusom.
4Mislim da upravo grafika kao tehnika, na neki način, pogoduje dočaravanju takvih stvari?
Da, jer se sastoji iz niza kemijskim procesa. Tijekom godina sam se odlučila najviše raditi u tehnici linogravure koja je interesantna jer djeluje višestruko. Prvo jer se njome dobiva jedan reljefni dojam. Dubljenjem linoleumske matrice pravim jednu fakturu, u ovisnosti od alatke koju koristim postižem razne fakture, koje na kraju izlaze kao jedan fini, raznovrsni reljef. Pokraj toga, samu matricu režem u nepravilnoj formi kako bi dobila veću masivnost, samom formom izvlačim dopunski detalj za sveukupni dojam. U tehnici linogravure radim već 6-7 godina, i za sada ne namjeravam da promijenim.
4Secesija i Vaš rad, kako kao tematski okvir tako i u smislu samog objekta u kome provodite većinu svog radnog vremena, stoje u jednoj čvrstoj vezi. Elementi ovog stila vas često inspiriraju. Kako se rodila ta veza?
Moja je baka živjela u zgradi pokraj Sinagoge. Kako sam često odlazila u taj kraj, viđala sam Sinagogu iz vrlo interesantnih uglova. Ona je za mene vrlo inspirativna i sa svojim savršenstvom sklada mislim da je jedna od najljepših zgrada u gradu. Ali, nažalost u jako lošem stanju. Napravila sam obiman rad u foto-materijalu na temu Sinagoge još kao student i te fotografije sam koristila kao predloške za skice za grafiku da bi ih potom i realizirala. Taj ciklus je trajao dugo i tekao od 1991. sve do 2001. godine. Završetak tih radova se poklopio s obilježavanjem 100-te obljetnice kako je grad dao dozvolu da se zgrada može upotrebljavati. Tako je i moja izložba ovih radova u čast Sinagogi kao spomeniku kulture i priređena. To je bilo 1. listopada 2002. u Galeriji »Bucka Ganyo«. Što se tiče ciklusa o Sinagogi, bilo bi interesantno da napravim i izložbu koja bi prikazala tu postupnost rada kojom bi se moglo vidjeti koliko odstupanja ima u raznim fazama i kako na kraju izgleda taj finalni rad. To u smislu ideje ne predstavlja nikakvu revoluciju, ali mislim da bi bilo interesantno jer je ovdje davno to netko uradio.
4Vaša priča o secesiji se nastavila. Na nedavnoj izložbi koja se bavila stogodišnjicom Palače Raichle Ste također sudjelovali s nekoliko radova...
Da. U dokumentaciji koju su priredili restauratori zgrade bilo je interesantnih detalja snimljenih iz neobičnih kutova, koje ne zamjećujemo lako i koji se godinama iza skela nisu mogli vidjeti. Onda sam ja ponovno te detalje iskoristila i transponirala u grafike.
4Uvijek se fascinirate detaljima, fragmentima neke cjeline. Odakle takva potreba?
Jako često se bavim fragmentima, ali to nije neko strogo pravilo u mom radu. Obično izvlačim iz konteksta neki, po meni, najzanimljiviji dio, možda zato što ljudi ne obraćaju pozornost na dio kao nešto zanimljivo već promatraju cjelinu kao takvu. Ali kada se fokusirate na nešto, čak i slučajno, onda uočite, te shvatite kako i taj jedan detalj funkcionira kao jedna izuzetno zanimljiva cjelina. I to je ono što je meni zanimljivo, na taj način želim da motiviram ljude da i oni možda na takav način promotre stvari.
4Pokraj grafike bavite se i slikarstvom. Kako biste opisali sebe kao slikaricu?
U grafici radim crno-bijele odnose i rijetko kad uvodim boju, mada kada se uvede, boja ima smisao i ulogu. Najčešće je to u sepija tonu jer je ona toplija od one čiste crno-bijele. Ali, u grafici mi nedostaje ona bojena priroda mog zanimanja. Kada radim slike idem u totalni kontrast, koristim izuzetno jaku paletu, s jakim bojama, koja je bliska nekom dječjem razmišljanju. Volim da radim vesele, šarene slike koje odišu radošću i tamo valjda mogu da »ispucam« sve ono što u grafici kočim.
4Koje su Vam najčešće teme u slikarstvu?
Teme ovisi od situacije do situacije. Primjerice, ako smo imali koloniju na palićkom vikend naselju ja sam radila neke prizore plaže sa ručnicima koji su imali šarene detalje. Potom, primjerice na koloniji u Adi, tamo sam radila neke prizore s bazena, na koloniji na Ludošu radila sam na temu ptica…. Neki umjetnici imaju jednu temu koju obrađuju dosljedno 20-30 godina, kod mene one variraju, posebice kod slikanja. U slikarstvu nisam tematski vezana.
4Sudjelujete kao ilustratorica pri stvaranju publikacije posvećene književnosti nacionalnih manjina u Vojvodini. U ovom projektu ste zaduženi za ilustriranje onih stranica koje su namijenjene hrvatskoj zajednici?
Ta publikacija je još uvijek u pripremi, ne znam kada će se pojaviti iz tiska. Ona se realizira na pokrajinskoj razini. Ja sam dobila zadatak ilustrirati bajke Balinta Vujkova i uradila sam pet ilustracija za pet bajki. U međuvremenu sam angažirana i da ilustriram jednu Vujkovljevu bajku koja se priprema u nakladi Hrvatske čitaonice u Subotici.
4U svojemu umjetničkom životopisu imate veliki broj sudjelovanja na likovnim kolonijama. Pokraj toga, uposleni ste u centru koji se bavi upravo praće-njem njihovoga rada. Kako vidite rad kolonija koje egzistiraju na vojvođanskom prostoru?
Kolonije su i dalje jako popularne i dragocjene. One su prigoda da se upoznate s ljudima iz drugih mjesta u državi, kao i sa onima iz regija, jer dolaze umjetnici iz Mađarske, Hrvatske, Rumunjske… To je uvijek način i da se upoznaju radovi drugih slikara, razmjenjuju iskustva te otvaraju neke nove suradnje. Posebno mi je draga kolonija u Senti – grafička radionica koju posjećujem već četiri godine. To je najstarija kolonija u Vojvodini a posljednjih sedam godina u sklopu nje funkcionira i grafička radionica. U »Likovnom susretu« sam zadužena upravo za dokumentaciju kojom pratimo rad likovnih kolonija. Ova je Galerija za vrijeme stare Jugoslavije bila dokumentarni centar za sve umjetničke kolonije na tom prostoru. Danas više ne vodimo dokumentaciju na tom nivou, već pratimo rad kolonija na teritoriji Vojvodine i profesionalnih kolonija i simpozija u Srbiji, poput onih u Aranđelovcu ili Sićevu, koje djeluju pri institucijama kulture. Osim toga mi vodimo osobnu dokumentaciju za sve umjetnike koji su svojim radnim vijekom vezani za Suboticu, bilo da su Subotičani ili iz nekih drugih mjesta. To su oni umjetnici koji su zadužili ovaj grad i time zaslužili da se o njima vodi takva jedna dokumentacija. Najstariji autori o kojima imamo dokumentaciju su oni koji su radili krajem 19. i početkom 20. stoljeća, iz zbirke »Likovnog susreta« i zavičajni, zatim oni koji su radili sredinom prošlog stoljeća sve do umjetnika koji su sada aktivni. Mnogo mladih umjetnika nije upoznato sa ovom našom aktivnošću tako da ih ovom prigodom molim da se jave s nekim katalogom i dokumentom o njihovom sadašnjem radu ili izložbama, da ih stavimo u evidenciju ili dopunimo postojeće podatke.
4Kako vidite rad i razvitak Međunarodne likovne kolonije »Bunarić«, na kojoj ste i dva puta sudjelovali?
Kolonija je dobra, treba podržati tu ideju i uključiti više ljudi. Na njoj je interesantan sudar različitih koncepcija – amaterskih i akademskih. Na ovoj koloniji sam pokraj Cilike Dulić Kasibekoja je i imala izložbu u »Likovnom susretu«, zapazila i rad Roze Lipajić, koju sam prozvala našim »subotičkim Gauginom«. Garantiram da ona nema neko šire razumijevanje ovdje jer je suviše jednostavna i uvjetno rečeno »djetinjasta«. Ljudi s podcjenjivanjem koriste taj epitet »djetinjasto«, a djeca rade fantastične stvari. Ja smatram kako svako tko se školuje i tko ulazi u neku bit likovne umjetnosti na kraju dođe do jednog zaključka kako bi najljepše bilo svjesno se moći vratiti u nivo kada smo bili djeca. Gledam svoju kćer kako slika, ona nemajući pojma što radi, zapravo radi fenomenalne stvari. Djeca su zaista kreativna.
4Koji je Vaš moto u životu i umjetničkom radu?
Ja volim sve gledati optimistično, s vedrije strane. Živjeli smo u ružnom periodu, te smatram kako nam je takav pogled na stvari svima potreban. Jednostavno, ne mogu drugačije…
4Izlagali ste skupa s osječkom grafičarkom Sandrom Vehabović u Osijeku, a potom i u Subotici što je predstavljalo prvu suradnju likovnih institucija Osijeka i Subotice nakon ratnih godina. Ima li nekih novih planova glede suradnje s ovim gradom u Hrvatskoj?
Troškovi međunarodnih programa su izuzetno veliki. Do sada smo dobivali sredstva iz pokrajinskog budžeta ali sada je to sve u nadležnosti Republike te ih je teže dobiti. Kontakti »Likovnog susreta« i mene osobno sa osobama iz osječkog gradskog poglavarstva, Galerije suvremene umjetnosti i Muzeja Slavonije su sve ove godine bili neprekinuti i želja za daljom suradnjom je obostrana. Ostaje samo da se prebrode financijske i organizacijske prepreke kako bi se realizirala neka nova izložba. Mogućnost za bržu realizaciju ove suradnje je i u činjenici da je obnovljen sporazum o suradnji dva bratska grada Osijeka i Subotice pa se može očekivati podrška iz općinskih sredstava. g
