Arhiv tekstova
Dobar vjetar u leđa
Izašao je tristoti broj časopisa »Vijenac«. Oni koji se u njemu puno objavljuju nisu, jamačno, znali da će im članak izaći u jubilarnom broju, a onima kojima je 15. rujna u tristotom broju objavljen prvi tekst s nestrpljenjem su čekali da vide svoje ime ispod članka. Uredniku je izlazak svakog broja stresan, svejedno bio to prvi ili tristoti broj. Treba bit spreman na napade, uvjeriti autore da će za koji dan stići i honorari na njihov račun te finiširati špigl za naredni broj. Valja telefonski požurivati autore, prijetiti, kukati i biti revan u izvršavanju radnji koje čekaju svakog urednika.
Vijenac je uređivalo, do sada, pet urednika. Neki su uredili više brojeva, neki manje. Mijenjale su se uredničke ekipe, papir je postao kvalitetniji, fotografije jasnije, no koncepcijska okosnica »Vijenca« je ostala ista. Sada je urednik Ivica Matičević, koji je u Uvodniku jubilarnoga broja poželi sebi i ekipi dobar vjetar u leđa. Samo hrabro.
IME I BROJ: Vijenac je pravo ime za jedan dvotjednik za kulturu. Njegovo ime ima začudnu genezu – rekli bi kratku povijest dugoga trajanja. Ne znam koji je časopis za kulturu u Hrvata dočekao tristoti broj. To za »Vijenac«, novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost i nije tako važno. Meni je važno je da je bunt na koji slažem brojeve »Vijenca« odebljao. Uskoro ću s tim podebelim sveskom hodočastiti knjigovesca. Bit ću ponosni vlasnik uvezanih prvih 300 brojeva. Zapravo, dugo sam se dvoumio trebam li uvezati prvih 200 brojeva, no dobro je što sam tada bio lijen. Ovako će ljepše izgledati.
SADRŽAJ: »Vijenac« su novine od velikoga formata. Otvara ih Razgovor, nakon kojega slijede Komentari i Kritike, pa nekoliko stranica posvećenih književnosti. Karikatura i kolumne, jezične i književne, nalaze se u rubrici Zapisi. Zatim slijede prikazi knjiga, nad kojima se obično snebivam, poput recimo, panegirika knjizi Dubravka Jelčića »100 krvavih godina – XX. Stoljeće u hrvatskoj povijesti – eseji, polemike i epigrami«. Prikaz je za ovaj jubilarni broj napisao Mato Artuković, Brođanin. Dok ja tu knjigu držim pouzdano lošom i dok se snebivam nad samoljubljem amatera, kojima nisu bistri temelji povijesnih metoda, napisao je Artuković Jelčiću, u najmanju ruku, ljubavno pismo. Razlikujemo se. Jako. Te rubrike kao i naredne, čitam s olovkom u ruci. Podvlačim, stavljam opaske uz tekst i najčešće se zaklinjem da ću u narednom broju napisati da se ne slažem s autorom knjige ili autorom komentara.
VJERNI ŽIVOTNI SUPUTNIK: Vijenac potom otvara rubrike poeziji, koju ja, najčešće, preskočim. Zatim se vratim, pročitam i najčešće pokajem što sam čitao ono što ne razumijem. Naredne su stranice posvećene fotografiji i likovnim umjetnostima. Rado se zadržavam na prikazima Novih izdanja Matice hrvatske kao i na stranicama koje imaju naslov Prostor i čovjek. Duplerice nisam nikada volio, no duplerice u »Vijencu« su ponekad vrlo zanimljive. Zato obožavam švrljati na stranicama Kazalište (bude ih po 6 ili 7) te Glazba (bude ih 2 ili 4). Plesu nisam osobito sklon, dok progutam svaki redak posvećen filmu, TV-u i ineternetu. Rubrike Časopisi i Iz ogranaka Matice hrvatske čitam s olovkom u ruci. Te rubrike čitam s olovkom u ruci. Podvlačim, stavljam opaske uz tekst i najčešće se zaklinjem da ću u narednom broju napisati da se ne slažem s autorom knjige ili autorom komentara.
Da se ne ponavljamo i ne lažemo, svaki broj Vijenca išaram, iskrižam, a ponekada i obojim. Mislim da ga tako prisvojim. Tako vjernog životnog suputnika teško je naći. Zapravo, neću uvezati 300 brojeva »Vijenca«. Uvezat ću moje opaske i razmišljanja uz prvih 300 brojeva »Vijenca«.
g
