Arhiv tekstova
Kako, molim?
ZEMLJA RAVNOPRAVNIH
U društvu koje svima pruža jednake šanse svatko ima pravo pribaviti helikopter. Kupovinom ili na drugi način. Svatko može podići dvorac, gdje god nađe zgodno mjesto. Svatko ima mogućnost postati povlašteni snabdjevač. Vojske, policije, bilo kog državnog tijela ili institucije. Uz malo volje, svatko može dobiti unosni posao. Nitko nije kriv što je nečiji pašanac, zemljak, drug iz djetinjstva, stranački kolega. Nije ni sramota ni grijeh radom steći pozlaćene slavine. Ili privatno pristanište. Kupiš po pet, prodaš po šest. Ako se može, uopće ne kupuješ, nego samo prodaješ desetostruko skuplje. Što prodaješ? Pa ono što se našlo. Kad dođeš do prvog milijuna, nitko ne pamti prvu prijevaru. Stekao si pravo narodu soliti pamet pričama o poštenju, danonoćnom radu i ljubavi prema njemu. Od njega se očekuje da strastveno uzvrati. I da čuva fiskalni račun za svaku paštetu. Mihal Ramač, Danas, 29. rujna
JEDINI PREOSTAO
Od petolistopadskih promjena od prije pet godina ostao je još samo Vojislav Koštunica na vlasti, a to je čovjek kojega smo mi kao truta iznijeli na terasu Skupštine i proglasili ga predsjednikom SRJ. Vladan Batić, odvjetnik, B92, 3. listopada
SUVREMENO PRAVOSU\E
To je suvremeno pravosuđe, pa ministar financija najavljuje uhićenja. Žarko Korać, B92, 30 rujna
SMS ZA RU^AK
Imam osjećaj da nas je (najava ponavljanja sudskog procesa u Haagu) udaljio. Iako je Tihomir fizički tu, potpuno se usredotočio na proces. Čini mi se kako ne shvaća da se nalazi u svojoj obitelji, a ne u haškoj ćeliji. Ne shvaća da ga mi ne možemo pustiti da 24 sata u danu, zatvoren u sobi, čita svoje spise zato jer ga volimo i želimo da bude s nama. Ne shvaća da ja želim biti uz njega i da me boli njegovo povlačenje i osamljivanje. Ne shvaća on mene, a ne shvaćam ni ja njega i zbog toga dolazi do svađa. Jedno sam mu vrijeme čak slala SMS u sobu u kojoj je proučavao papire da dođe u blagovaonicu na ručak. Ratka Blaškić, supruga Tihomira, Gloria, 30. rujna
OPASAN I KAD BRANI
Šešelj je zajedničko i plansko zaokruživanje svesrpskih zemalja otvoreno i javno ofirao kao nacionalni program, dajući mu točno ciljno određenje i pregnantno izlažući da u tom slučaju određene etničke skupine moraju biti uništene na sve moguće načine, ne birajući sredstva, pa bilo to, uživljavajući se do kraja, i »zarđalom kašikom«.
Ta je ocjena sada potvrđena u Haškom sudu. Oni koji su stvarali Šešelja kao krvnika za druge, dobili su ga nazad kao isto takvog. Milanka Šaponja Hadžić, novinarka, podgorički Monitor, 30. rujna
VRATIO SE TARIK!
S hladnijim jesenskim danima u naše su se domove vratila naša televizijska božanstva i njihove emisije. Gledateljstvo se zacijelo najviše veseli povratku Tarika Filipovića. Mlad je pa se svi mladi osjećamo. Lijep je i na svakoga njegova ljepota prelazi. Odmjereno je koketan pa nas sve zavodi. Lijepo je odjeven pa nam je u njegovu odijelu svima ugodno. Kosa mu je uredno razbarušena pa smo i sami uredno razbarušeni. Povremeno poškaklje svoje sugovornike što i mi rado činimo. U pristojnosti pokadšto dođe do samog ruba prostote što nam se i samima događa. Ponekad ponešto zapjeva ili odglumi što i mi u životu poželimo a i učinimo. Na naše veselje on zavodi naše kćeri, a ni mi sredovječne žene ne bismo mu se otele. On raspolaže onim milijunom koji bi nam spasio život. On nam, koliko pravila dopuštaju, pomaže da ga se dokopamo i skupa s nama žali što to nismo uspjeli. Njega ne doživljavamo samo kao posrednika nego i kao posjednika znanja koje nam u kobnim trenucima nedostaje ili nam on trijumfalno potvrdi da ga imamo.
On je sve ono što bismo mi željeli biti kao muškarci ili sve ono što mi žene od muškaraca očekujemo. Vratio se Tarik, naša zabava i iluzija, u kojoj ćemo u ove mrzle dane topliti naše duše još više ih hladeći za svoje bližnje. Milan Ivkošić, Večernji list, 25. rujna
PERSPEKTIVNI DEBAKL
Zvuči otrcano, ali je točno: nije sramota pasti, već ne ustati. Posebno, ako možeš. Padali smo i u prošlosti, preskakali medalje kada smo ih očekivali (Olimpijada u Münchenu 1972. na koju smo došli kao svjetski prvaci), bilo je i debakla (9. mjesto u Helskinkuju 1967., ali smo tada dobili pet igrača koji su samo tri godine kasnije postali svjetski prvaci). Bilo je i dužih kriza, poput sedmih mjesta u Francuskoj 1983. i Njemačkoj 1985, ali smo baš tih godina dobili jednog Dražena Petrovića. Kada je 1987. na EP-u u Ateni Krešo Ćosić poveo Divca, Kukoča, Đorđevića i Rađu, nisu ga svi ni razumjeli, ni podržali. Iz tog ugla, možda ni ovaj novosadski debakl nije tako besperspektivan. Vladimir Stanković, novinar, Vreme, 29. rujna
