Arhiv tekstova
»Narod neobuzdan«
Socijalna integracija Bunjevaca – naviklih stoljećima na život slobodnih seljaka i ratnika u tradicijom prenošenim običajnim i svakodnevnim obrascima – bila je pod vojnokrajiškom upravom prilično spora. Još u prvoj polovici 18. stoljeća oni su se gotovo neprekidno nalazili u stanju latentne pobune. U kolovozu 1702. pobunjeni Bunjevci ubili su u crkvi u Ribniku kapetana grofa Antonija Coroninija i baruna Jakoba Rambschüssela koji su prema njima nasilno postupali. Samo godinu dana ranije, dakle 1701. godine, taj isti Rambschüssel konstatirao je u jednom izvješću da su Bunjevci u Lici »narod neobuzdan«. Bunjevci i ostali Ličani bunili su se tada protiv vojne i komorske vlasti i pokušaja vlastitog pretvaranja u kmetove, tražeći u isto vrijeme da budu podvrgnuti jurisdikciji Karlovačkog generalata i da im se prizna status krajišnika, jer su ionako na terenu bili u ulozi »naoružanih ljudi«. Pobunjenike je tada svojim autoritetom smirio pop Marko Mesić, osloboditelj Like i Krbave i prvi ličko-krbavski arhiđakon, koji se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće nalazio u ulozi neke vrste posrednika između naroda i vlasti. Osim ribničke bune, među značajnijim bunjevačkim bunama iz toga vremena valja svakako spomenuti smiljansku bunu 1732. te bunu 1751. u Lovincu i Bruvnu.
Na čelu smiljanske bune 1732. bio je krajišnik Jurlina Tomljenović iz sela Smiljana u blizini Gospića. On je prethodno bio uhićen i odveden u Otočac, ali su ga njegovi sumještani oslobodili. Pridružio mu se Dobrivoj Knežević, satnik iz Bunića, starac koji je tada imao 75 godina. On se izgleda najviše pobrinuo oko toga da se u narodu prošire glasine kako njemačke postrojbe pod zapovjedništvom izvjesnog Pretznera dolaze u Liku s ciljem da je iznova podvrgnu komorskoj upravi protiv koje su se Ličani odlučno bunili početkom 18. stoljeća.
USTANAK I KAZNA: Tomljenović je proglasom pozvao narod na ustanak, a njemačkom zapovjedniku Pretzneru poslao je memorijal uperen protiv njemačke vojske i nepravdi koje narodu nanose časnici. Izjavio je čak da bi radije htio poginuti od carskoga mača nego pasti od ruke lokalnih časnika s kojima nije bio u dobrim odnosima. Na narodnim sastancima u smiljanskom a kasnije i u gračačkom kraju zaključeno je da se njemačkim postrojbama onemogući ulazak u Liku, da se zaposjednu stražarska mjesta u Smiljanu i okolici i da se spriječi moguća intervencija Otočana pod Kolakovićevim zapovjedništvom protiv njih. Buna se iz Smiljana ubrzo proširila na Novi, Trnovac, Dobroselo, Počitelj, Rabac, Lovinac, Bilaj, Raduč, Budak i Mušaluk. Ustanici su ušli i u Podlapac. Svakome tko ne pristane uz njih zaprijetili su paljenjem imovine, pa su tako doista zapalili Mesićevu kuću u Mušaluku i kuću nekog Oreškovića u Perušiću.
U međuvremenu su carske snage pod Pretznerovim i Kolakovićevim zapovjedništvom stigle u Liku, utaborivši se kod Kaniže kraj Gospića. Oni su nagovorili vođe bune da dođu u njihov tabor i slobodno im iznesu svoje pritužbe. Međutim, kad su ovi došli u Kanižu, zapovjednik njemačkih snaga dao ih je na prijevaru uhititi i zatočiti u Gospiću. Neki su se buntovnici tada razišli svojim kućama, ali su Smiljančani, ogorčeni zbog svega što se dogodilo, ostali na okupu. Oni su tada prekinuli sve veze s Karlobagom, kako bi onemogućili opskrbu njemačke vojske živežnim namirnicama. Čak su uspjeli opljačkati jedan transport brašna, upućen u Liku, iako je straža tom prilikom mnoge ranila. Potom su se povukli blizu Oštarija, gdje su 18. kolovoza 1732. u odlučujućem sukobu s Kolakovićevim snagama, kojima je u presudnom trenutku pritekao u pomoć Pretzner sa svojim ljudstvom, bili suzbijeni, ali su još neko vrijeme nastavili pružati otpor.
Kad je karlovački general grof Franz von Stubenberg izdao patent koji je išao u prilog ličkome stanovništvu, buna je prestala, a predstavnici naroda su se u Pretznerovu logoru obvezali na vjernost i poslušnost. Pobunjenici su doista pomilovani, ali su njihove kolovođe nakon provedene istrage u Otočcu izvedeni pred vojne sudove u Senju i Kaniži i drastično kažnjeni. Neobično strašnom smrću umoren je Jurlina Tomljenović. On je bio pomoću konjâ naprosto raščetvoren »na raskrižju puteva, na mjestu i danas zvanom Razbojište, nedaleko od Perušića«, kako piše Ana Tomljenović u recentnoj knjizi »Smiljan i okolica« (Zagreb-Smiljan, 2003). Vuku Gajiću, općinskom pisaru u Smiljanu, odsječena je najprije desna ruka, a tek zatim mu je odrubljena glava. Ostali kolovođe (Mile Maras, Ilija Šikić, Nikola Francetić, Marko Krpan i dr.) također su pogubljeni, stari Knežević je obješen, a smaknut je i njegov nećak. Njihovim je obiteljima uništena egzistencija, jer su im kuće porušene a zemlja zaplijenjena.
Zbog učestaloga batinanja ljudi (»trčanje kroz šibe«), njemačkoga zapovjedništva i preoštra postupanja nekih časnika došlo je u lipnju 1751. do bune u Bruvnu i Lovincu u Lici. Razjareni je narod u Bruvnu usmrtio poručnika Labickog koji je krajišnike znao čak i za neznatne prijestupe kažnjavati s 50-100 udaraca štapom, a u Lovincu je neki poručnik Holjevac jedva uspio bijegom pred pobunjenicima spasiti živu glavu. Ljudstvo u Otočkoj pukovniji stavljeno je u stanje pripravnosti, kako bi se obračunalo s buntovnicima, ali je buna prestala prije nego je došlo do bilo kakve intervencije. Neki sudionici bune pobjegli su u osmansku Bosnu, sedmorica su pogubljena u Gospiću, a ostali kažnjeni na različite druge načine. S crkvenih tornjeva u Bruvnu i Lovincu skinuta su zvona koja su zvonila na uzbunu. Spomenuta su mjesta za kaznu preimenovana u »Sv. Petar« (Bruvno) i »Sv. Mihovil« (Lovinac). Tako je ostalo punih 110 godina. Tek je 1861. car Franjo Josip I. dopustio da se tim mjestima vrate njihova stara imena.
Nastavit će se
