Arhiv tekstova
HNV dosta toga pokrenuo, posla ima i za ubuduće
Nekadašnji predsjednik Hrvatskog kulturnog centra »Srijem« iz Srijemske Mitrovice jedan je od petero srijemska vijećnika u Hrvatskom nacionalnom vijeću. Od travnja ove godine član je i Upravnog odbora Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«. Poglavito je aktivan u vjerskome životu srijemskih Hrvata.
HR: Srijemska Mitrovica je nekada bila kulturno i duhovno središte srijemskih Hrvata. Kako danas izgleda taj grad?
Moj prijatelj ima običaj govoriti: »Mitrovački Hrvati su spomenik koji govori o slavi koje više nema«. Slažem se, ali ne u cijelosti. Ono što je poznato o životu Hrvata u Mitrovici prije Drugog svjetskog rata, o njihovoj brojnosti, kulturnim institucijama, HSS-u kao jakoj političkoj instituciji, o gradnji Hrvatskog doma, govori nam o jakom kulturnom središtu. Poslije rata nastupila je »tama u Hrvata« iz dobro poznatih razloga. Ako promatramo Mitrovicu kao duhovno središte, konstatirat ćemo da u ovim danima doživljava najveći uspon, i da tu nikada nije bilo tame, te da je vjerski život Crkve u Hrvata uvijek postojao, rastao brojem i svetošću, bez obzira što je svjetovni život naroda doživio tešku kalvariju. Potvrda za to je 1700-ta obljetnica Srijemskih Mučenika, kada je na Dimitrijevo 26. listopada 2004. godine u Mitrovici bila nazočna cijela Katolička crkva Europe, s kardinalima, biskupima, svećenicima i vjernicima. Ja taj događaj doživljavam ne samo kao veliko hodočašće, nego i kao potvrdu da je krv srijemskih mučenika, data za Krista, sjeme novih kršćana. I, ako sada stavimo istinski znak jednakosti: Hrvati Srijema jednako Katolička crkva, jasno je da smo mi kao Feniks koji se rađa iz pepela.
HR: Što je od hrvatskih institucija postojalo u Srijemskoj Mitrovici prije devedesetih godina prošlog stoljeća?
»HKC Srijem« nasljednik je udruga koje su djelovale u Mitrovici davnih godina. Tu su nam baštinu ostavili naši stari i lijepo je prisjetiti se i pobrojiti ih:
»Nada« – hrvatsko pjevačko društvo, »Hrvatska građanska i obrtnička čitaonica«, »Hrvatska čitaonica«, »Hrvatski branik« – glasilo, »Tomislav« – ratarsko pjevačko društvo, »Hrvatska omladina« – pjevačko društvo. Godine 1928. završena je gradnja Hrvatskog doma, koji je postao stjecište Hrvata Mitrovice.
HR: Koliko Hrvata danas živi u Srijemskoj Mitrovici?
U Mitrovici živi oko 3500 Hrvata. To je približna cifra, izvori su različiti: popis stanovnika, blagoslov domova, osobne izjave, različita shvaćanja pojma narodnost.
HR: Kuda su se najviše odseljivali Hrvati iz Mitrovice tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća?
Po popisu vidimo da je u Vojvodini znatno smanjen broj Hrvata u odnosu na raniji period. Ne mogu, a da se ne prisjetim, da u Kukujevcima više nema našeg svijeta. Desetkovana su i ostala mjesta. Mitrovica je osiromašila za oko 500 obitelji, s po dva do četiri člana. Većina se odselila u Hrvatsku, a mali broj u zapadne zemlje. Oni, koji pronose slavu i žal za Srijemom, žive sada u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Zadru…
HR: Imate li kontakte s nekima od njih, odnosno s njihovim udrugama?
Mitrovački Hrvati, koliko je meni poznato, nemaju zasebnu zavičajnu udrugu, a kontakti koje imam su osobne prirode.
HR: Koja su mjesta okupljanja tamošnjih Hrvata danas?
Mjesta okupljanja naših ljudi u gradovima koje sam vam pobrojio su najčešće crkve, međusobni obiteljski susreti i zavičajni klubovi prognanih i protjeranih Hrvata iz Srijema. Te zavičajne udruge nisu osnovali Hrvati iz Mitrovice.
HR: Aktivni ste u društvenom životu Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori. Kako ocjenjujete trenutačni položaj ove nacionalne zajednice?
Ljudi govore kako smo mi »nova« nacionalna zajednica. To je istina koja se odnosi na datum priznanja od države, ali kada smo bili »narod« u bivšoj državi, tretirani smo kao manjina s minimiziranim pravima. To se ni danas nije previše promijenilo. Svi smo svjedoci šta se desilo poslije parlamentarnih izbora u Srbiji. Pritisnute »Europom« sve političke stranke, shvativši da nema zastupnika nacionalnih manjina u institucijama sustava, razbacivale su se s izjavama, kako je učinjena nepravda prema nacionalnim zajednicama i da treba mijenjati izborni zakon (jasno da je taj problem egzistirao i prije izbora, da su za njega svi znali i da nije učinjeno ništa – namjerno). Istina, nešto je promijenjeno, što za Hrvate ne znači ništa. Zašto nije primijenjen hrvatski model? Zašto nitko nije predložio da se formira »Vijeće nacionalnih manjina« u Skupštini Vojvodine i Narodnoj skupštini Srbije?
HR: A što mislite o njenoj institucionalnoj organiziranosti?
Hrvatsko nacionalno vijeće je najviša institucija hrvatskog naroda u SiCG. Sva previranja od konstituiranja do danas su razumljiva, jer u nama još živi balkanski mentalitet. Trenutak je da se okrenemo k Europi. Kada to kažem, mislim da vijećnici trebaju konsenzusno donositi odluke o bitnim pitanjima za hrvatsku zajednicu. Ima tema o kojima treba donijeti jedinstvenu deklaraciju:
a) Nedopustivo je da naša zajednica nema pristupa na TV Novi Sad. Hrvatske udruge imaju što pokazati, DSHV ima šta progovoriti. Sudski proces koji se vodi može potrajati u nedogled. Ugrožena su nam prava na informiranje.
b) Pontifikat pape Ivana Pavla donio je Crkvi i svijetu duhovni uspon, pravo na ljudsko dostojanstvo. Papa »putnik« susreo se sa svojim vjernicima u svim zemljama, osim nekoliko. Na žalost jedna od tih je i ova u kojoj živimo. Visoki dužnosnici u SiCG posjećivali su Svetog Oca i redovito ga pozivali u svoju zemlju. A tada saznajemo iz medija »da se za takav posjet još nisu stvorili uvjeti«. Dobro nam je poznato koliko je trajao pontifikat Ivana Pavla. Ovakav stav države je ponižavajući za katolike i direktno kršenje vjerskih i manjinskih prava.
HNV je iz domene svojih ovlasti, dosta toga pokrenuo, ali će i za sljedeći saziv biti posla.
HR: Početkom ljeta bilo je nekih previranja među Hrvatima u Srijemu. Čelnici pet hrvatskih udruga izjasnili su se protiv aktualnog dopredsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća zaduženog za Srijem. Kako Vi to komentirate?
Moram Vas ispraviti, nije bilo previranja, već zahtjev HKPD »Stjepan Radić« za opoziv njihovog vijećnika. Čuvši razloge, predsjednici pet udruga su se složili (samo HKPD »Jelačić« iz Petrovaradina je bio uzdržan) i zadužili vijećnike iz Srijema da pokrenu opoziv g. Bošnjaka s mjesta dopredsjednika za Srijem. Iz proceduralnih razloga ta točka nije bila na dnevnom redu zadnjeg zasjedanja i odložena je za sljedeću sjednicu HNV-a, koja još nije održana. Moj komentar je principijelan: ako bi Upravni odbor HKC »Srijem«, koji me je delegirao u HNV, od mene tražio povlačenje s bilo koje funkcije koju obnašam, ja bih to odmah učinio.
HR: Podržavate li nastojanja da se srijemski Hrvati angažiraju izdvojeno od cjelokupne zajednice u SiCG bez znanja ili potpore Hrvatskog nacionalnog vijeća?
O ovakovim nastojanjima nemam bilo kakvu informaciju. Srijemske su se udruge uvijek izjašnjavale za jedno i jedinstveno nacionalno vijeće. Moguće je da postoji revolt zbog nebrige Vijeća o Srijemu. Recimo, HNV je nabavljao laptope i kompjutore da bi se sustav umrežio. Zaduživali su ih čelnici, a udruge ne, pa kako onda kontaktirati? Kada se usvaja završni račun HNV-a, vidi se da u Srijemu ništa nije financirano.
Sve poteškoće se mogu nadvladati i nema niti razloga, niti težnji, da Srijem ima »svoje nacionalno vijeće«, ili da čini nešto »izdvojeno od cjelokupne zajednice u SiCG«.
HR: Što smatrate prioritetnim ciljevima hrvatske zajednice?
Učenje hrvatskog jezika, književnosti i povijesti – kako u školama tako i u udrugama. Jačanje svijesti da smo ovdje svoji na svome, ne negirajući i drugima da to isto kažu. Nastaviti suradnju s matičnom državom.
HR: Držite li da sva hrvatska društva rade ono zbog čega su osnovana, odnosno, ne čini li Vam se da se ponegdje i pokadkad, kako se to može čuti, predznak »hrvatski« koristi kao forma, ali ne i kao sadržaj?
Na ovo pitanje moram odgovarati vrlo pažljivo, jer postoje različita shvaćanja i mišljenja glede ovog problema. Sva društva su osnovana s iskrenim namjerama – da se naša baština ne izgubi na ovim prostorima. Udruge nastavljaju tradiciju svojih pradjedova, koja datira otprilike od 1860. godine pa do Drugog svjetskog rata, kada je većina njih prestala s radom. Od toga trenutka do danas rađa se treća generacija ljudi. Hrvatska društva govore o tradiciji, koju nismo živjeli ni mi, ni naša djeca. Asimilacija je učinila svoje, osjećanja su izmiješana, materinji jezik ne poznajemo. Bilo bi dobro da su službeni dokumenti društava, kao i javni nastupi na priredbama, na hrvatskom jeziku. Uvriježeno je i mišljenje da treba govoriti jezikom države u kojoj živimo, jer je to, navodno, autentičnost.
HR: Kako ocjenjujete odnos države, i domicilne i matične, prema hrvatskoj nacionalnoj manjini u SiCG?
O odnosu domicilne države prema hrvatskoj zajednici, sve je rečeno u odgovorima na prethodna pitanja.
S našom matičnom državom suradnja je uspostavljena dolaskom prvog veleposlanika i kreće se uzlaznom putanjom sve do danas. Radujemo se nazočnosti dužnosnika Veleposlanstva i Konzulata i na sjednicama HNV-a i na manifestacijama naših društava, jer će tako dobiti sliku, kako, gdje i na koji način pomoći.
g
