Arhiv tekstova
Od srca – srcu
Posljednji dan rujna bio je dobar za gospodarske i državne odnose Hrvatske i Srbije. Dva gospodarska simbola dvije zemlje učinila su ono što je najnormalnija stvar na svijetu, zajednički su otvorila vrata novom poslovnom pothvatu. Direktor Podravkina poduzeća u Beogradu Krunoslav Bešvir i direktor d. o. o. Takovije (koji je dio koncerna Swisslion Takovo) Goran Kutrički, potpisali su ugovor prema kojem će Swisslion Takovo u Srbiji proizvoditi proslavljenu goveđu juhu pod markom Podravka sukladno Podravkinoj recepturi i tehnološkim standardima.
Proizvodnja treba početi još tijekom ovog mjeseca, a vrijednost ugovora iznosi preko 400 tisuća eura, čime Swisslion Takovo koncern postaje jedan od najznačajnijih Podravkinih poslovnih partnera na tržištu Srbije u domeni proizvodnje u suradnji.
I OKUS I MIRIS: Ukoliko obje strane budu zadovoljne očekivanim rezultatom velikog povratka dragog branda nekadašnje zajedničke prošlosti, poznata koprivnička kvaliteta će biti dobro zapržena u Gornjem Milanovcu, te će miris jugo nostalgije donijeti značajan rezultat objema tvrtkama.
Tržište Srbije je Podravki važno zbog velikog postotka prodaje koji tu ostvaruje, a Podravkino poduzeće Podravka d. o. o. Beograd je u protekle četiri godine naraslo do toga da upošljava osamdesetak ljudi, te da pokraj ranije poznatih proizvoda iz svog asortimana nudi i nove. Šireći svoju djelatnost, poduzeće distribuira Nestle na ovome teritoriju, te Adriu, hrvatskog proizvođača ribljih konzervi. Time je Podravka postala jedan od najjačih distributera prehrambenih proizvoda na srbijanskome tržištu. Podravka ima ugovorenu proizvodnju pod markom Podravka i s tvornicom Yucom iz Tavankuta, te Grand Promom iz Sombora, zatim surađuje s Dijamantom iz Zrenjanina i Žitkom iz Bačke Topole.
TAKO DALEKO: Dakle, kiseli krastavci i drugo ukiseljeno povrće iz tavankutskog zaleđa odlaze put Hrvatske nezainteresirani za nadu vrijednih bunjevačkih poljodjelaca, da se integriraju makar samo u gospodarske tokove matične zemlje. Ostaje za žal što samo godinu-dvije ranije nitko iz matične zemlje nije prepoznao mogućnost privatizacije i ozbiljnije ušao na ovaj teren.
Jedini način za ostvarenje ambicije gospodarskog približavanja leži u tome što je Podravka raspisala natječaj za jedno radno mjesto trgovačkog predstavnika za područje sjeverne Bačke, to jest osobu koja bi trebala razvijati prodajnu mrežu, kontaktirati kupce, prodavati i naplaćivati proizvode te provoditi marketinške aktivnosti. Netko sa završenom srednjom školom, radnim iskustvom, poznavanjem rada na računalu, vozačkom dozvolom te vlastitim vozilom bit će u prilici ostvariti bunjevačko-hrvatski san, uposliti se u tvrtki za koju će raditi ne samo interesom, već i srcem.
Drugi će svoje domoljublje od srca – srcu izraziti kupovinom proizvoda »Made in Croatia«, a običan svijet će od svojih političkih i predstavnika matične zemlje pitati zašto se kolač uvijek tako dijeli da nama ostaju samo stari okrajci.
PRAZNA KUĆA: Netko će reći, nedostatak organiziranosti i inicijative, nedostatak sreće, loša sudbina ili »nije još vrijeme«. »I mi smo iznenađeni«, reći će drugi i dodati kako nedostaje više sluha i kontakta. Poneki zanesenjak će otići na neki sajam, ili u središnjicu neke dobre hrvatske tvrtke i »na mišiće« pokušati samostalno uraditi nešto, poneki put će dobiti ohrabrenje od ponekog župana ili konzula, ali na koncu se dešava da se kolo zatvara uvijek drugačije, da u međudržavnim i gospodarskim odnosima nema mjesta za takve sitnice.
Tako će institucije i dalje biti prazne, natječaji za popunu radnih mjesta koje otvaraju tvrtke iz Hrvatske se neće objavljivati u »Hrvatskoj riječi«, predstavnici tih tvrtki teško će zalutati do gospodarskog odjela Hrvatskog nacionalnog vijeća, i svi će stajati u mjestu, dok drugi marširaju.
VELIKA STVAR: No, možda je bolje ne upuštati se u prevelika očekivanja i priželjkivanja. I Frikom, i Somboled, i Jelen Do, Polet, Stražilovo, a sada i Swisslion dokazuju kako su ulaganja moguća, i kako je interes moguće naći čak i s ove strane granice. Jednog dana, možda i nejaka hrvatska zajednica pronađe svoje mjesto u gospodarskom rastu suradnje dvaju susjeda.
35 međudržavnih bilateralnih sporazuma, među kojima su Sporazum o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja, zatim o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, o slobodnoj trgovini, doveli su do toga da izvoz Republike Hrvatske u Srbiju i Crnu Goru lani bude 294,1 milijun američkih dolara, a uvoz RH iz SiCG 140,7 milijuna dolara. Time je 3,7 posto hrvatskog izvoza došlo u Srbiju, a od 1993. do 2004. iz Hrvatske je u Srbiju uloženo 144,3 milijuna dolara, što je 9,47 posto ukupnih hrvatskih investicija u inozemstvu. Samo u 2004. to je bilo 63,9 milijuna dolara, što je 20,37 posto ukupnih hrvatskih investicija u inozemstvu. Kada se sumiraju rezultati za 2005., po svemu sudeći će i dalje biti razloga za zadovoljstvo, a možda i za nadu da će iz matične zemlje putem gospodarstva doći ono što nije stiglo putem politike. Stoga, bravo za Podravku, Luru, Agrokor, Nexe,…
A za one koji žele izvoziti u Republiku Hrvatsku, tu je podatak kako je lani otišlo preko 20 milijuna dolara toplo valjanih proizvoda željeza, preko 10 milijuna dolara ulja, preko 2,8 milijuna dolara sojinog ulja, preko 2 milijuna USD vrijednosti peći i štednjaka, preko 2 milijuna kolača i keksa, preko milijun i pol dolara marelice, trešnje, višnje i breskve, preko milijun dolara jahti i ostalih plovila za sport i razbibrigu itd.
Sa suprotne strane, Hrvatska je izvezla u SiCG preko 50 milijuna dolara naftnih i bitumenskih ulja, preko 15 milijuna dolara cigareta, preko 4 milijuna dolara vrijednosti lijekova, te preko 4 milijuna novina i publikacija, potrland cementa, nafte, folija od aluminija. Što se juha tiče, uključujući i mesne pripravke za njih, izvoz je lani bio 3.633.419 američkih dolara. Nazdravlje!
g
