Arhiv tekstova
Od Bregane do Batine
Početak pregovora Hrvatske i Turske s Europskom unijom promijenio je geostratešku situaciju u Europi i maloj Aziji, kako nazivamo predvorje prave Azije s Kinom i Indijom. Kad završe pristupni pregovori s Turskom, što će, naravno, potrajati mnogo dulje nego s Hrvatskom, Europska unija će se protezati sve do Iraka! Ulaskom Rumunjske i Bugarske u EU, a nakon toga i Hrvatske, nekadaš-nji Balkan koji se protezao, prema uvriježenom stavu nas Agramera, od Savskog mosta u Zagrebu do Bospora, smanjit će se na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju. Grčka je već u EU, a Turska će kad-tad ući, što bi značilo da se, bar formalno, debalkaniziraju.
Ništa nakon ovog povijesnog 3. listopada neće više biti kao što je bilo. Schengenska granica će se hrvatskim pristupanjem EU s jedne strane pomaknuti s Kupe na Dunav i Unu. To će Hrvatsku politički i sigurnosno izdvojiti s nekadašnjeg Balkana i odmaknuti nas od bosanskog protektorata i klimave federacije Srbije i Crne Gore s Kosovom kao nepoćudnom izraslinom. S druge strane, kad i Turska pristupi EU, schengenska granica će se protezati od Sredozemlja do Crnog mora i dodirivati Siriju, Irak, Iran, Armeniju i Gruziju.
NARASTANJE KONTINENTA: Europa će se naduti preko Bospora i Dardanela i duboko ući u nekadašnje Otomansko carstvo. Europska unija s Rumunjskom, Bugarskom i Hrvatskom narast će na 28 članica, a kad i Turska završi pregovore u dalekoj budućnosti na 29. Bit će to nešto vrlo različito od one zajednice za ugljen s kojom je sve započelo. Turskim ulaskom EU više neće biti kršćanski klub, što je anticipirano odbijanjem da se u zajednički ustav unese rečenica o kršćanskoj provenijenciji i orijentaciji koju je zagovarao Vatikan i neki krugovi u Europi. Sad, istina, ni to više nije previše važno jer je taj ustav propao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, pa će se EU, očito, dugotrajno i mukotrpno dogovarati o nekom novom tipu zajedničke domovnice.
Hrvatska je imala sreću da se našla u istom košu s Turskom i što je imala za saveznika Austriju jer je, unatoč diplomatskim izjavama da je riječ o dva odvojena slučaja, na kraju ipak odlučivala trgovina. Ali i Sanaderova upornost. Velika Britanija je pošto-poto htjela ugurati Tursku koja već 40 godina (!?) pregovara s EU-om (i njegovim prethodnicima koji su se drukčije zvali), a Austrija je predstavljala one skeptike koji ne mogu zamisliti Tursku kao europsku državu. Samo deset posto Austrijanaca podržava turski ulazak u EU bojeći se navale milijuna turskih gastarbajtera na europsko tržište radne snage. Takvo raspoloženje vlada i u većini ostalih zemalja EU-a, a Austrija je bila isturena kao njihov predstavnik.
Turska je napokon morala biti nagrađena za to što već desetljećima služi kao zapadni predštit (antemuralis christianitatis ili kršćanski predzid), iako je čista muslimanska zemlja. Turska vojska i labava demokracija obavljaju nezgodnu ulogu štita od radikalnih islamskih režima čineći veliku uslugu Americi i Velikoj Britaniji, vjernom američkom savezniku u Europi. Tursku se nije moglo vječno držati u predsoblju EU-a jer su se time stvarali uvjeti za jačanje radikala u toj zemlji. Ulaskom u EU – koji će biti bolan i dugotrajan – Turci dobivaju šansu da jednoga dana žive u zapadno ustrojenoj demokraciji. Danas je Turska poznata po labavom pravosuđu i čvrstim organima reda, što se vidi po stanju u zatvorima i čestim osudama novinara.
ZASLUGA VLADE: Hrvatska i Turska su apsolutno neusporedive po tradiciji i demokratskim standardima. Suradnja s Haškim sudom je bila dežurni ventil za određivanje ritma hrvatskog približavanja EU. Hrvatska je, osobito u posljednjih godinu i pol, učinila sve da potpuno surađuje s Haagom. Uostalom, zagovarala je i njegovo osnivanje. O tome kako je Haško tužiteljstvo radilo i pokretalo procese protiv optuženika na prostoru bivše Jugoslavije tek će se naveliko pisati. Sad kad je sve prelomljeno preko vikenda, kad je nakon oštrog nastupa u Zagrebu Carla del Ponte odjednom dala vrlo pozitivno mišljenje o hrvatskoj suradnji s Haagom, postaje jasnije kako je primanje Hrvatske u EU za njezine članice bilo u prvom redu političko pitanje.
Jedni su zagovarali samostalan ulazak Hrvatske, drugi njezin ulazak u paket aranžmanu sa Srbijom i Crnom Gorom kako bi se iskoristilo njezino pozitivno proeuropsko djelovanje na susjede. Velika je zasluga ove vlade što je uspjela izlobirati da se Hrvatskoj prizna ono što je učinila na političkoj i gospodarskoj razini, u čemu je premašila, recimo, Bugarsku i Rumunjsku, koje su ispred nje pred vratima EU-a. Zasluga je ove vlade što je uspjela neugodan slučaj bjegunca Gotovine svesti gotovo potpuno s političke na pravnu razinu. Sad, istina, predstoje teški pregovori o 35 poglavlja suradnje u svim mogućim oblicima s Europskom unijom. Ali teže i važnije je bilo dobiti datum pregovora, jer je to bila politička odluka koja je ovisila o odnosu snaga u EU i hrvatskoj upornosti.
Ono što veseli je da jednoga dana, nadam se za manje od tri godine, schengenska granica neće biti u Bregani nego na Batini. Hrvatski će građani prelaziti europske granice brzo kroz posebne prolaze za građane EU-a samo s osobnom u džepu. Izbjeglički kampovi će se pomaknuti istočnije, a gospodarski rast i standard zapadnije. Oslobođena balkanskog utega, Hrvatska će se vratiti u Europu i dobiti prigodu za novi start u boljim uvjetima. Sve su nove članice EU-a ipak profitirale, što čeka i Hrvatsku.
Autor je komentator iz Zagreba,
tekst je objavljen u Vjesniku 5. listopada
