Arhiv tekstova
Integracija Bunjevaca u modernu hrvatsku naciju
S vremenom je došlo do pouzdanijeg etabliranja bunjevačkih zajednica u vojnokrajiškom sustavu koji je u to vrijeme bio na snazi u dijelu hrvatskih zemalja. Tako je već u 19. stoljeću dobar dio istaknutih krajiških časnika u Lici potjecao upravo iz bunjevačkih redova: razni Rukavine, Kovačevići, Filipovići, Starčevići i drugi.
Posljednji zapovijedajući general u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini bio je barun Franjo Filipović iz gospićke bunjevačke loze. Jedan od krajiških časnika iz redova Bunjevaca bio je i pukovnik Ivan Murgić koji je 1882. u zagrebačkom »Viencu zabavi i pouci« objavio svoje uspomene na »gornju Krajinu« s posebnim osvrtom na ličke i primorske Bunjevce.
MUŠKARCI KRUPNI, ŽENE KRASNE: Iz Murgićevih zapažanja o Bunjevcima izdvajamo sljedeće misli:
»Svi Bunjevci u Liki jesu katoličke vjere i drže puno i čvrsto na svoj zakon, pohadjaju marljivo crkve, a ljudi su dosta moralni…«;
»Ako je kad koji i stavljen pod iztragu, dogodilo se to najviše radi kakova ekscesa, kavge ili smutnje u vinu«;
»Mužkarci su ponajviše crnomanjasti, a kadšto osobito visoka stasa, krupni i jedri«;
»Bunjevske su žene većinom veoma krasne … Sve su crnooke, lijepa rumena lica i divne kose«;
»Oni su tvrdi kao kamen u stvarih, o kojih su osobno osvjedočeni, a nitko nije kadar Bunjevca o protivnom osvjedočiti«;
»Jako su umni i daroviti da jim se čovjek kadšto čuditi mora«.
PRIHVAĆANJE DRUTŠTVENIH NORMI: Vidljivo je, dakle, da je u stoljetnom razdoblju od druge polovice 18. do druge polovice 19. stoljeća došlo do osjetnog pomaka u procesu socijalne integracije ličkih i primorskih Bunjevaca te prihvaćanja društvenih normi i standarda s kojima su se oni s obzirom na prirodne modernizacijske procese i socijalno discipliniranje ljudi pod krajiškom upravom nužno suočavali. Ljudi koji nekoć nisu mnogo držali do moralnih i drugih obzira, postali su revni štovatelji crkvenih i svjetovnih normi. Zadržali su ipak priličnu dozu samosvjesti koja ih je i kasnije resila. Osim grube fizičke snage nije im nedostajalo ni rafiniranih mentalnih sposobnosti tako da je i kasnije među ličkim Bunjevcima bilo visokih časnika, političara i znanstvenika od kojih su pojedini ostavili zamjetnog traga u hrvatskoj povijesti. Većina Bunjevaca bili su ipak skromni »mali« ljudi koji su živjeli ustaljenim životom u svojim oskudnim sredinama. Teške gospodarske i društvene prilike u Lici i Hrvatskom primorju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće primorale su mnoge Bunjevce na iseljavanje iz Like i Primorja u potrazi trbuhom za kruhom u europske i izvaneuropske zemlje, osobito u Ameriku, gdje su najčešće zarađivali za život kao fizički radnici.
ISKLJUČIVO HRVATI: U međuvremenu je polako došlo i do potpune integracije Bunjevaca u hrvatsko nacionalno tkivo. Procjenjujući krajem 19. stoljeća ukupno brojno stanje ličkih i primorskih Bunjevaca na otprilike 30.000 duša, Ivan Ivanić je u knjizi »Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici« (Beograd, 1899.) konstatirao da mnogi »i danas s ponosom vele, da su Bunjevci«. Ipak je već u drugoj polovici toga stoljeća, a u kasnijem razdoblju još i više, bunjevačko ime u Hrvatskom primorju, Lici i drugdje u Hrvatskoj počelo polako uzmicati i davati prednost hrvatskome narodnom imenu. U hrvatskim okvirima bio je to prirodan proces gubljenja subetničkih karakteristika i postajanja dijelom jedinstvene nacije.
U prvoj polovici 20. stoljeća moglo se unutar Hrvatske govoriti o bunjevaštvu manje-više još samo u preživjelim obrascima pretežito folklorne naravi. Danas se pak o Bunjevcima u Lici i Hrvatskom primorju, uključujući i one u Gorskom kotaru, praktički ne može više uopće govoriti čak ni kao o nekoj posebnoj subetničkoj skupini, jer su do te mjere integrirani u hrvatsku naciju. Svi se oni kao katolici danas smatraju isključivo Hrvatima tako da je među običnim svijetom u tim krajevima vrlo teško, ako ne i nemoguće, naći nekoga tko bi na bilo koji način posebno isticao svoje bunjevaštvo. Ako netko i kaže da je Bunjevac time redovito želi samo dodatno naglasiti svoju pripadnost hrvatskom biću. Od ličkih i primorskih Bunjevaca ostala je do danas samo njihova povijesna i kulturna baština kao jedino svjedočanstvo njihove stoljetne nazočnosti u dijelovima hrvatskoga prostora o kojima je u ovom prilogu bilo riječi.
Svršetak
