Arhiv tekstova
Srbiji treba novi dogovor s manjinskim zajednicama
Nikola Samardžić, povjesničar iz Beograda, jedan je od predvodnika liberalne struje srbijanskih intelektualaca, okupljenih oko onoga što bi se moglo nazvati naslijeđem Zorana Đinđića. Izvanredni je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, govori četiri strana jezika i član je Liberalno-demokratske frakcije, na čijem je čelu bivši potpredsjednik Vlade Srbije Čedomir Jovanović.
O hrvatsko-srpskim odnosima, političkim procesima u Srbiji, položaju hrvatske manjine u Srbiji i europskoj budućnosti regije, profesor Samardžić je za »Hrvatsku riječ« govorio poslije Desetih susreta povjesničara i istoričara, održanih krajem rujna u Osijeku.
HR: Kao povjesničar, kojim se dijelom povijesti bavite?
Imam dojam da odgovor vremenom postaje sve složeniji. U osnovi sam rani modernist. Objavio sam studiju o francusko-turskim odnosima krajem XVII. stoljeća, iz vremena Luja XIV., i životopis Karla V. Tijekom dva duga boravka u New Yorku bavio sam se nekim veoma zanimljivim pojedinostima iz američke povijesti, nacionalnim identitetom i vjerskim zajednicama. Također, pokušavam se, u odnosu na najnoviju povijest, oteti hipokriziji koju ovdje njeguje većina mojih kolega, pred kojima protječu važni događaji koje oni prešućuju ili, kao, nadmeno preziru. I oni najmlađi, koji bi trebali biti najodvažniji, u većini su se zavukli svatko u svoju rupu ili prilagodili nomenklaturi čije je nedavno podrijetlo autoritarno i zločinačko.
HR: Vaša je knjiga o povijesti Španjolske razgrabljena brzo po izlasku iz tiska. Kako to tumačite? Čita li se historiografska literatura izvan uskog kruga povjesničara?
Imam dojam da povjesničari najmanje čitaju. Naš znanstveni diskurs sveden je na faktografiju i kolektivističke manipulacije. S druge strane, knjige su i dalje atraktivna roba, možda je to neki eskapizam, ne znam. Pretpostavljam i da svaka obitelj koja drži do svog kulturnog profila i identiteta smatra kako bi trebala imati, između ostalog, i jednu povijest Španjolske, ma čija da je. To je kontinuitet od pola milijuna godina. Španjolska je primjesa jedan od njenih osnovnih kodova zapadne europske civilizacije. Španjolska je veliko, uspješno društvo koje je, mada uključeno tek u »treći val« demokratizacije, sredinom sedamdesetih, uspjelo prevaliti ogroman put. Danas je Španjolska jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja na svijetu. Pretpostavljam da relativan uspjeh knjige ima najmanje neposredne veze s mojim angažiranjem. Mislim da se prodavala i u Hrvatskoj. Srbija i Hrvatska moraju ponovno postati jedinstveno tržište, ukoliko postoji obostrana svijest o potrebi da se i jedna i druga kultura ne samo uključe u europske tokove, nego i da se održe u globalnoj konkurenciji.
HR: Tko su najčitaniji srbijanski povjesničari?
O tome ne smijem niti razmišljati.
HR: U srbijanskim udžbenicima povijesti, osobito onima koje izdaje Zavod za izdavanje udžbenika, učenicima se servira strategija ponavljanja povijesnih procesa, nasilja nad Srbima gdje god oni živjeli – s Albancima (koji su, kako to piše u gimnazijskom udžbeniku, starinom Srbi), multikonfesionalnoj i multinacionalnoj Vojvodini (u kojoj žive, još od izgona Turaka, dva hrvatska nacionalna etnikuma, Bunjevci i Šokci, a kako to piše u istom udžbeniku, također starinom Srbi), Dalmaciji (u kojoj osim 120.000 Srba pravoslavaca živi početkom 20. stoljeća i 100.000 Srba katolika), Slavoniji i tako redom. Pred učenike se serviraju neistine i laži. Kako to komentirate?
Spomenuti Zavod je pod nadzorom istih političkih snaga koje su proistekle iz tijesne, biološke simbioze sa zločinačkim Miloševićevim režimom. Oni su u jednom trenutku prodali svog balkanskog kasapina i posredstvom Koštunice i ostalih se pridružili petolistopadskim prevratnicima. Oni koji su politički inspirirali, vjerojatno i poticali ubojstvo premijera Đinđića, danas vladaju Srbijom, i ponovno prodiru u sve ustanove, time i u škole, znanost, sveuči-lišta, da ne spominjem Akademiju, Crkvu, vojsku, tajne službe i mafiju. Spomenuti udžbenici su ogledalo naše intelektualne bijede.
Ali sve to ne bi trebalo zabrinjavati hrvatske zajednice u Srbiji, i to ne spominjem samo u kontekstu europske perspektive obrazovanja. Njih iznad svega mogu ugroziti slične tendencije, koje se još uvijek osjećaju, iz njihove, hrvatske matice. U samoj Srbiji, etnički šovinizam i pseudopovijesne mistifikacije su samo jedan od oblika neke vrste specijalnog rata koji se vodi protiv civilnog društva i jezgara urbanih zajednica. U prijevodu, iste one političke snage koje su pokrenule etničke ratove u bivšoj Jugoslaviji danas stvaraju atmosferu hladnog građanskog rata u samom srpskom društvu. I da se vratim samom početku spomenutog povijesnog procesa. Onog trenutka kad je Srbija propustila 1991. obračunati se s nomenklaturom, da i ona, poput Slovenije i Hrvatske, načini istovjetan iskorak, Srbija je samu sebe zarobila u jednom neobičnom povijesnom međuprostoru. Danas ruralni primitivci najglasnije zahtijevaju da upravo oni ostanu jedini legitimni tumači prošlosti, i da od dolazećih generacija stvaraju autistične imbecile. To su samo pojedini aspekti procesa čija se složenost ogleda u cjelokupnoj stvarnosti koju odražavaju politika i kultura aktualne Srbije.
HR: U udžbenicima je ignoriran nacionalno-integracijski proces u Srba. Je li srbijanska historiografija elaborirala što uopće znači pojam Srbin? Što je značila riječ »Srbin« u 18. stoljeću a što u kasnijim epohama?
Taj proces u svakom slučaju sadrži svoje povijesne i političke sastojke. Predmet povijesti, međutim, nije utvrđivanje etničkog identiteta. Niti traganje za rasnim, ili genetskim podrijetlom kolektiva. Ako se već osvrćete na XVIII. stoljeće, to je razdoblje dubokog kulturnog i imovinskog raslojavanja. Jedan od paradoksa srpske povijesti toga vremena otkrivaju barokne osnove pokušaja rekonstrukcije nacionalnog identiteta, od Žefarovićeve »Stematografije« (1741.) do četverotomne povijesti Jovana Rajića (Beč, 1795.) koja nije samo bila jedno od intelektualnih polazišta onih koji su nastojali osmisliti Srpsku revoluciju (1804. -1830.), nego i svijest o bliskosti, uzajamnosti i zajedničkoj povijesnoj sudbini Južnih Slavena. Dogodilo se, međutim, i to, da je srpska nacionalna revolucija u socijalnom smislu bila oslonjena na sitni seljački sloj koji je tijekom XIX. stoljeća otkrivao neprijateljstvo prema ostacima levantske gradske civilizacije, za koju nova nacionalna država i njena kultura nisu imale jasnu alternativu. Istovremeno su, u Habsburškoj monarhiji, srpske su zajednice u političkom smislu marginalizirane. Njihove poruke matici otkrivale su krize identiteta koje su u svakoj sljedećoj generaciji bile sve izraženije. U Srbiji je dugo trajanje malog, seljačkog društva bilo podloga političkom populizmu i socijalnoj demagogiji, i nisu samo ratovi, međunarodne krize i nesporazumi sa susjedima bili prepreka bržoj modernizaciji. Proces jugoslavenske integracije dodatno je pridonio složenosti struktura nacionalnog identiteta. Taj identitet se inače nije mogao potražiti na stvarnim osnovama etničkog podrijetla, koje je šaroliko, niti vjerskog opredjeljenja. Više od toga, prihvaćanje istovjetnog književnog jezika, koji se unutar sebe razlikovao u neznatnim varijantama, koje nisu bile ni na razini dijalektoloških, pridonijelo je izgradnji mišljenja i osjećanja o jednoj zajednici koja bi mogla prevazići etničke, kulturne i regionalne barijere. U tom smislu je identitet Jugoslavije prethodio njenom stvaranju, i nadživio njeno drugo uništenje. Predstojeća europska integracija nudi nove okvire njenoj budućnosti. Htjeli mi to ili ne. Mislim da je to pitanje na koje bi hrvatske i srpske elite bile dužne spremati odgovore. Štoviše, u tom smislu aktivnije surađivati.
Najzad, ukoliko se osvrnem na najnovije razdoblje, nemam dojam da bi se danas, poglavito sa stanovišta tradicionalnog razumijevanja kolektivnih identiteta, moglo govoriti o postojanju jedinstvene i istovjetne srpske političke i kulturne nacije. Tome je pridonijelo nepostojanje nacionalnog konsenzusa oko politike koja se vodila tijekom posljednja dva desetljeća, mada postoji dojam o homogenizaciji koji je ostavilo »događanje naroda« s kraja osamdesetih. Jedna od nespornih vrijednosti suvremenog srpskog društva je sama upornost kojom je politička manjina, zastupljena u svim socijalnim slojevima, bila spremna osporiti ideološke postavke i moralnu opravdanost projekta koji je nastojao postaviti tvrde granice postjugoslavenskoj srbokomunističkoj nomenklaturi. Koja je obuhvaćala političku i intelektualnu konzervativnu elitu, vojsku, i Crkvu. Žrtve tog projekta bile su, prije svega, čitava trećina Hrvatske, bošnjačke zajednice u BiH, manjinske zajednice u Srbiji, vjerojatno i u Crnoj Gori, i, to se ne bi smjelo zanemariti, proeuropsko reformističko građansko društvo u samoj Srbiji.
HR: Kakvi su stavovi Vaših studenata o raspadu Jugoslavije? Traže li i oni krivca ili analiziraju uzroke?
Moji su studenti žrtve spomenutog projekta, oni su predmet onog dijela sankcija EU i SAD koje se odnose na njihovu slobodu kretanja, putovanja, učenja, zabave, istraživanja, nekad i liječenja. Ponekad ih doživljavam i kao predmet iživljavanja aktualne srpske vlade, koja im potura svoje idiotske neobizantske-talibansko-pravoslavne šovinističke fantazmagorije, poglavito posredstvom Crkve, Akademije, dijela nastavnika i službi sigurnosti, ali i europskih partnera Koštunice koji toleriraju njegovu politiku u strahu da bi, umjesto njega, mogli doći još gori. O tome svjedoči i konsenzus o potrebi da se istraga o ubojstvu premijera Đinđića zaustavi na izvršiocu, dok su suradnici režima amnestirani. Taj događaj vidim kao još jedno naše kolektivno prokletstvo. Ali, da se vratim na pitanje, nisam siguran da su naše akademske zajednice u stanju otvoriti ozbiljan javni diskurs u tom smislu. Iskreno, o raspadu Jugoslavije sa studentima ne razgovaram dovoljno. Ali ne krijem svoja očekivanja, da oni jednog dana postanu novi, moderni lideri, dok ih većina kolega vjerojatno doživljava kao musave misionare u dronjavim školama.
HR: Većina se srbijanskih povjesničara bavi Srbijom, a ne Srbima. Čini nam se da je srbijanska historiografija Srbe izvan Srbije prepustila klerikalnim i nacionalističkim povjesničarima. Bavi li se koji srbijanski povjesničar, koji se bavi socijalnom historijom, Srbima izvan Srbije? Kako potaknuti hrvatske povjesničare, osobito povjesničare-Srbe u Hrvatskoj da istražuju povijest Srba u današnjoj Hrvatskoj?
To je odlično pitanje. Povjesničari u Hrvatskoj, Hrvati, Srbi ili što god da su, ako je važno, u svakom slučaju su na samom izvoru, bliži su im arhivi. Mislim da je povijest Srba u Hrvatskoj danas zapostavljena poslije njenog nasilnog iscrpljivanja koje je trebalo poslužiti konkretnim političkim projektima, bilo hrvatske secesije, bilo srpske agresije. Ta povijest je, opet, sama po sebi statična, tu nema potrebne dinamike, značajnih ličnosti, uzbudljivih procesa. Ta povijest kao da prijeti nekom vrstom marginalizacije. Dok su se na jugoslavenskoj krizi izgradile tolike karijere.
HR: Na mnoge izazove suvremene Europe ovakva Srbija ne može odgovoriti. Recite nam, kao povjesničar, koji su uzroci ovakvog stanja u Srbiji?
Srbija je osamdesete, dakle epohu reganovskih i tacherovskih reformi, pereostrojke, rušenja komunizma i raspada SSSR-a dočekala bez jasne demokratske i liberalne političke alternative. Alternative koja bi bila u stanju manipulacije nacionalnim pitanjem, koje su na prostoru Druge Jugoslavije postale sveprisutne, nadvlada pritiskom koji bi rezultirao uklanjanjem nomenklature, istinskim političkim pluralizmom, ekonomskim reformama i vlasničkom transformacijom. Nije ustanovljeno ni vanjskopolitičko partnerstvo. Austrija i Njemačka jasno su podržale osamostaljenje Slovenije i Hrvatske i njihov europski put. Dominantna srpska elita vezala se za ostatke postsovjetske strukture, nastojeći Srbiju uvrstiti među posljednje od zemalja istočnog bloka, koji je nestajao, a Srbija mu, makar formalno, nije pripadala. Milošević, akademici, pjesnici, generali i kriminalci su budućnost Srbije vidjeli s one strane nekog novog, zamišljenog Berlinskog zida. Srbija nije bila u stanju krajem osamdesetih razumjeti pokrete svoga vremena i zbog svoje nepovoljne strukture, zbog nepostojanja dovoljnog kontinuiteta urbanih zajednica. Konačno, kao posljedica devedesetih, ovdje se skrkao cjelokupan vojno-udbaški aparat koji je nekad pokrivao cijelu Jugoslaviju. Sloboda Slovenije i Hrvatske, u tom smislu, pridonijela je novom porobljavanju Srbije.
HR: Kako vidite razvoj srbijanskoga društva? Parafrazirajmo Đinđića, je li Srbija stala?
Đinđić je u jednom trenutku, svjestan stvarnih prijetnji, ohrabrio svoje istomišljenike, da Srbija neće stati na svom reformskom putu, ukoliko njega više ne bude. Srbijom trenutno vlada jedna šarolika koalicija, u kojoj su i Đinđićeve ubojice. I to je sve očiglednije, mada su tijekom istrage činjenice o tome zataškane. Na kraju iste godine, Srbija se ponovno opredijelila u smislu političkog konzervativizma, izolacionizma i samodestrukcije. Srbija je zastala upravo na onim putanjama koje otkrivaju nedostatak vremena i sposobnosti Đinđićeve vlade da provede reforme na svim razinama i u svakom smislu. Sabotaža reformi dolazila je prije svega iz policije, vojske, tajnih službi, pravosuđa, administracije i tradicionalne inteligencije. Reforme su sabotirali i novi dužnosnici, preuzeti iz dubina nomenklature, za koje su Đinđić i njegovi suradnici naivno smatrali kako su njihovi istomišljenici.
Mislim da je u tijeku proces novog restrukturiranja demokratskih reformskih snaga. Potrebni su novi, mlađi ljudi, i nove političke organizacije. Ne možemo ponovno prelaziti put koji smo prevalili posljednjih petnaest godina. Potreban je i novi, radni dogovor s našim manjinskim zajednicama. Hoće li se one i dalje povoditi za interesima malih, lokalnih lidera ili će, pred perspektivom otvaranja granica i bržeg i slobodnijeg života, sudjelovati u izgradnji jednog novog, tolerantnijeg društva. Riječima Lindona Johnsona, velikog društva. Veliko društvo u Hrvatskoj i veliko društvo u Srbiji, to je, mislim, jedina budućnost u kojoj će manjinske zajednice smatrati da su uspješne i sretne, ali i da su ispunile jednu povijesnu misiju.
HR: Položaj Hrvata u Vojvodini nije sjajan. Za to postoje mnogi razlozi. Jesu li tome pridonijeli i povjesničari?
Povjesničari su, naravno igrali, na obje strane, istaknutu ulogu u proizvodnji netrpeljivosti i mržnje. Ako su određene uloge u raspadu druge Jugoslavije, na svim stranama, usporedive, reciprocitetne, to su svakako stavovi inteligencije koja je u svemu pripadala nomenklaturi. Položaj Hrvata i hrvatskih zajednica u Vojvodini je i posljedica siromaštva, izolacije i izolacionizma, i nespremnosti većinskog društva da politički asimilira manjine. Manjine se promatraju gotovo isključivo u svjetlosti ruralnog folklora. Manjine su, također, suviše vezane za lokalne interese i manjinske političke organizacije, i podložne su manipulacijama svojih matica.
Odnos prema manjinama u Srbiji i Hrvatskoj je prije svega odnos prema identitetu, kulturi i budućnosti većinskog društva. Jedan od uvjeta opstanka Hrvatske i Srbije kao organiziranih društava, koja njeguju specifične vrijednosti svojih kultura, jest upravo u stupnju poštovanja i uvažavanja manjina. Možda je u pitanju još jedan od paradoksa, ali će od spremnosti uključivanja srpske manjine u Hrvatskoj, i hrvatske manjine i ostalih manjina u Srbiji zavisiti ne samo brzina europskog puta Hrvatske i Srbije, nego i smisao bilo koje budućnosti koja ima opći smisao.
HR: Vidite li rješenje nezavidnog položaja izbjeglica, hrvatskih, srpskih, bošnjačkih, svejedno? Bavi li se tko u Srbiji položajem žrtve? Zanima li koga sudbina tisuća Hrvata protjeranih iz Srijema?
To se ne bi smjelo rješavati načelom reciprociteta. U proteklih petnaest godina Vojvodina je značajno izmijenila svoju nacionalnu strukturu, ali prisustvo srpskih doseljenika, i odsustvo onih koji su je napuštali, nije pridonijelo sređivanju njenih unutarnjih prilika. Dapače. Bilo bi pogubno da se povratak prognanih promatra u perspektivi obnove stanja koje je prethodilo sukobima. Uostalom, nasilno razdruživanje nije bilo proizvod nesporazuma građana kao neposrednih ali anonimnih aktera, nego lidera koje su građani u većini neoprezno izabrali.
Naposljetku, hrvatsko prisustvo u Srijemu uključujući i Zemun, doživljava se histerično, naročito u kontekstu prijetnji hrvatskih nacionalista i njihovim vizijama nekih budućih hrvatskih granica. Srpski politički i etnički radikalizam upravo se osjeća u područjima u kojima su neki nepoznati, obični, siromašni ljudi, platili najveću cijenu. Taj radikalizam je poglavito izražen kod srpskih prognanika iz Hrvatske i Bosne. Oni svojim političkim stavovima i djelovanjem otkrivaju nespremnost da se približe domicilnoj većini, i dovode u pitanje demokratsku europsku budućnost Srbije. Neodoljiv je dojam o postojanju iracionalnih snaga u srpskom društvu.
HR: Sudjelovali ste na dijalozima povjesničara i istoričara u Osijeku. Što mislite o takvim projektima? Zašto položaj Hrvata u Srbiji nije jedna od tema dijaloga?
Položaj Hrvata u Srbiji ili Srba u Hrvatskoj nije tema za povjesničare nego za političare. Mada bi povjesničari trebali osjećati svoju obvezu da podsjećaju na teme koje su zapostavljene, koje bi trebalo otvarati kako bi se goruća pitanja brzo, efikasno i mirno riješila.
U svakom slučaju, nisam siguran da je konferencija u Osijeku bila susret nekog mainstream-a hrvatske i srpske strane. Ali, bez obzira, suradnju bi trebalo institucionalizirati. Potrebne su nam institucije i znanosti i civilnog društva koje će nadilaziti nacionalne granice. Te granice bile su problematične i u drugoj Jugoslaviji, koja je trebala biti okvir jednom velikom, jedinstvenom društvu. Znam koliko danas Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji znače državni i nacionalni identitet, ali bi trebalo razmišljati u kontekstu naše zajedničke europske perspektive. Ionako će, pred konkurencijom korporacijskog kapitala i velikih europskih sustava Hrvatska i Srbija morati napregnuti svoje snage u ekonomiji, infrastrukturi, energetici. Razmišljam o naše dvije znanosti kao o budućoj nogometnoj ligi, pa oni koji hoće onima drugima razbijati glave, dobro, to se događa i u civiliziranijim sredinama. Međutim, srpskim je povjesničarima potreban slobodan i neometan pristup hrvatskim arhivima, mislim prije svega na Dubrovnik, Zagreb i Zadar, potrebna nam je podrška hrvatskih kolegica i kolega koji lakše i brže putuju, i više su prilagođeni europskim sustavima i standardima. S druge strane, mislim da hrvatskim povjesničarima nije nezanimljivo srpsko tržište. Bolonjska načela bi se mogla lako ostvariti približavanjem naših sveučilišta, ipak govorimo istim jezikom, ili sličnim jezicima, kako god hoćete. g
