Arhiv tekstova
Lice moga grada
Naš grad ima svoje ime. Istina je da se istraživači i povjesničari još uvijek bave porijeklom i značenjem toga imena. Možda to i nije važno za život građana. Daleko važnije je kako ime toga grada zvuči i odjekuje u otkucajima srca onih koji u njemu žive.
Da, grad ima svoje ime i ima svoju povijest. Ta povijest nije kratka i nije beznačajna. Prohujalo je više od šest stoljeća prvoga spomena Grada i prošla su vremena u kojima je svatko ugrađivao u taj grad sebe. Netko je, već prema tome ostavio gradu do te mjere sebe da je zadužio za sva vremena sve generacije. Svojim djelom, svojim radom je opečatio svoje vrijeme. Tako je podigao i nevidljivi spomenik sebi jer ono što mi danas imamo, što uživamo, ne bi mogli imati da nije bilo tih vrijednih ljudi koji su tako dali sebe u izgradnji povijesti toga grada, te je on dana sa njima i po njima prepoznatljiv. To je sigurno važno.
DUŠA GRADA: Ali još uvijek i ta činjenica nije dovoljni motiv da se svatko od stanovnika ovoga grada osjeti »zaduženim« doprinijeti od sebe i iz sebe najviše što može za opće dobro ovoga grada. Vrijeme uistinu označavaju velike osobnosti i ostavljaju dubok trag u povijesti, ali ipak oni ne čine grad. Oni su jednako tako, samo na izvanredni način, ugrađeni u Grad pa ih povijest dulje i više spominje. Ali ne bi mogli postojati i ne bi mogli izrasti u takve velikane da ostave trag ovom gradu da on nema svoje građane koji su jednako tako važni jer su iz sebe i sobom rodili i darovali takve veličine koji su označile vrijeme.
Mnoge sam susrete imao čast i zadatak organizirati. S mnogo sam se ljudi, koji su posjetili naš grad, susretao. Slušao sam mnoge druge koji su također imali prilike prisustvovati gostovanjima, susretima, dolascima u naš grad. Svi su ostali oduševljeni, svi su govorili ushićeno, svi su zaželjeli doći ponovno. Dok sam bio mlađi, vjerovao sam da je to tek uljudbena pristojnost gostiju da se tako opraštaju od našega grada i da tako izraze svoju zahvalnost za naše gostoprimstvo. Međutim, kako sam sve stariji, a fenomen se ponavlja, pokušao sam proniknuti u istinitost tih »oproštajnih riječi« naših gostiju. Kad bih htio sada nekako zajedničkim nazivnikom izreći sva ona priznanja i sve pohvale na račun našega grada, onda bi to bila prvo rečenica: Subotica ima dušu. Uistinu ta tvrdnja da jedan grad ima dušu je najveće priznanje jer duša je ona stvarnost koja daje život. Duša je stvarnost koja objedinjuje sve udove tijela u jedinstvo osobe. Ako naš grad ima jednu dušu koja je svima prepoznatljiva, onda je to najveće blago našega grada da smo unatoč povijesnih dugih stoljeća svih nedaća i darova, svih oluja i tihih vremena, svih različitosti i raznolikosti ipak sačuvali prepoznatljivu »svoju dušu«, najveći uspjeh Subotičana.
LICE GRADA: Druga tvrdnja je jednako tako česta, a to je »lice« našega grada. Kada je on stvaran, kada je rastao, netko je brižno vodio brigu da njeguje to lice grada po komu se on i razlikuje, a i biva sličan »licima« one uljudbe koja oplemenjuje i daje prepoznati plemenite crte jedne duge povijesti utkane u lice i današnjice. Duboko me se doimlje sjećanje iz djetinjstva. Ja nisam rođen u Subotici. Dolazio sam sa sela svojima u goste u Grad. Najčešće sam volio biti u ulici Matije Gupca kod svoje pokojne tetke. Nedjelja jutro. Bio sam đak. Kako sam od ranog djetinjstva osjećao svećenički poziv, rado sam se budio na zvuk zvona. Tada se je zvonilo već ujutro u pet sati. Čujem zvono crkve svetog Jurja, čujem zvono crkve svetog Roka, duša se budi radosna. Žene su uranile, polile i omele sokak, ako je bila jesen pokupile lišće i Grad je počeo živjeti. U rane sate domaćice bi požurile na prvu misu u crkvu, a mi smo ostajali za drugu ili treću svečaniju misu. Blagovalo se svečano u krugu obitelji, a nama gostima bivalo još ljepše. Popodne se izišlo u grad. On je bio pun ljudi koji su šetali, razgovarali, susretali se. To je trajalo niz godina. I tada sam već u srcu osjetio dušu toga grada i prepoznavao lice toga grada. Od toga vremena puno se izmijenilo. Ne ustaje se više tako rano, ne metu se sokaci, nema ranih misa, ali ipak Subotica je ostala »umiven« grad koji i danas ima još sačuvanu i lice i dušu. Na svoj način naše vrijeme daje svoje crte tom licu i udahnjuje duhovnost suvremenom duhu grada. To je malo drugačije nego što je nekad bilo. Mislim da nije bolje, ali nije ni gore. Ono je i dalje subotičko lice i duša.
ZAŠTITNICA GRADA: Ovih dana slavimo zaštitnicu našega grada, svetu Tereziju Avilsku. Već više od dva stoljeća nad našim gradom »bdiju« dva visoka tornja stolne bazilike svete Terezije. Ta žena, koja je označila u svoje vrijeme ne samo u Avili, ne samo u svome karmelićanskom Redu, kao veliki reformator, nego i cijelu svoju domovinu Španjolsku i cijelu Katoličku Crkvu. Ta žena je naš zaštitnik. Kada je Grad postao slobodni Kraljevski grad, podigao je tada drugu crkvu po veličini u ondašnjoj Kaločko-Bačkoj Nadbiskupiji. Trebala je ona našem gradu. Neće mi biti zamjereno ako ustvrdim da je u duhovnost našega Grada bitno ugrađena duhovnost Terezije Avilske koja svojom zaštitom i zagovorom bdije nad ovim Gradom. Sigurno da naš grad ne bi imao takvu dušu, tako plemenitu, pa i »asketsku« da nije zaštitnik Sveta Terezija.
Sada mi se nameće tjeskobno pitanje. U Subotici je nešto malo preko polovice stanovništva rođenih Subotičana. Oni čuvaju dušu i lice ovoga Grada. Muči me pitanje da li oni koji dolaze u Grad i nastanjuju se u njemu prepoznaju duhovnost Grada i prepoznaju lice? Hoće li novi stanovnici Subotice uspjeti prepoznati dušu i lice mjesta u kom su se naselili i hoće li osjetiti da je to i za njihov život bitno da »ne počne povijest od njih« nego da se oni ugrade na »kolosijeke povijesti« kojim ovaj Grad već stoljećima putuje.
Mučna pitanja, zar ne? Ostaje mi jedina nada da će Subotičani biti toliko jaki da vrednotama zajedništva, suradnje i suživota pomognu novim sugrađanima »udahnuti« dušu i pokazati lice grada. A što nama ostaje, vjernicima? Biti svjestan da je sveta Terezija i sada moćna zaštitnica. Biti pun pouzdanja da i sada tornjevi stolne bazilike i zvona Subotice nadahnjuju, oplemenjuju i oduhovljuju ovaj Grad. U Dubrovniku na dan zaštitnika govor završava poklikom: Živio sveti Vlaho, pa i ja kličem: Živjela sveta Terezija!
g
