Arhiv tekstova
Pomirenje
Oduvijek teško podnosim svađu. Još kao dijete nisam bio nikada »ratoboran«. Puno sam batina dobio, ali se nikada nisam »znao« tući. Kada na terenu nastane žučljiva rasprava koja ide prema svađi, redovito »napuštam bojište«. Takav sam. Još teže podnosim neopraštanje i nepovjerenje. Što sam stariji, sve me više muči ta činjenica. Ne možeš proći ovim životom a da se ne dogodi razmirica, barem verbalni sukob. Međutim, još istoga dana sam spreman i sposoban oprostiti i onda mislim da i drugi tako mogu i moraju. A to nije uvijek tako. Ljudi smo različiti. Međutim, moram ustvrditi da ne mogu shvatiti da bi čovjek mogao biti tako uvrijeđen da ne može oprostiti. Pogotovo ako je taj čovjek religiozan i ako pretendira da i njemu jednog dana Bog oprosti. Ima stvari koje se nikad ne mogu zaboraviti. To vjerujem. Ali da se ne može dvoje odraslih ljudi dogovoriti, pogotovo kada se radi o općem dobru, a ne o osobnim interesima – to ne vjerujem. Jer opće dobro je upravo ona moć koja sučeljene strane mora dovesti do rješenja. Nema situacije u kojoj nema rješenja. Za nas kršćane bi to značila blokada milosti i vjere. U tom svom razmišljanju, pa i u svojoj muci sam ovih dana pročitao jednu zgodnu priču koju želim s vama podijeliti.
Netko dubokoumno reče da je tragedija suvremenoga čovjeka što ne zna da ima srce. Opojen znanjem, zaveden uspjesima, zatvara oči duše, koje su jedine sposobne vidjeti do dna stvari i događaja, te se tako prepušta tisućama utvara i bezbroju iluzija.
Oslobađanje glave je mudrost, oslobađanje sjetila je ljepota, a oslobađanje srca jest ljubav. U to nas može uvjeriti i lijepa priča po kojoj smo knjizi i dali naslov.
DVA LEDENJAKA: Bila nekoć dva mala ledenjaka, dva zaleđena bloka, koji su se za jake zime stvorili unutar spilje na podnožju visoke planine. Ledenjaci su se motrili sumnjičavo, odnosi su im bili zaleđeni. Ponekad samo »dobro jutro!« ili »laku noć!«, onako forme radi. Ništa više. Nisu mogli »otopiti led«, kako se kaže. Svaki je blok leda mislio o susjedu: »Mogao bi me progutati«, ne znajući da led ne može hodati nego samo kliziti. I tako se dugo ništa nije događalo dok im jednog dana jazavac, koji je preko zime u istoj spilji našao sklonište, progovori: »Prava je šteta što se krijete ovdje. Vani je prekrasno sunčano vrijeme.« Ledenjaci su zaškripili zubima jer su od djetinjstva zapamtili da im je sunce najveći neprijatelj. Ipak, možda da se razbije dosadna tišina, desni ledenjak upita jazavca: »A kakvo je sunce?« Ovaj odgovori: » Divno, pravi život…« Uplete se i drugi ledenjak: »Pa onda nam probij jednu rupu na stropu da i mi vidimo to sunce!«
Jazavac nije dao da mu drugi put kažu. Pregrize svojim zubima korijenje koje je bilo zaraslo i zakrivalo ulaz i blaga sunčana zraka prodre u zimsko mrtvilo. Nakon nekoliko sati, negdje poslije podneva, desni ledenjak otkrije da mu je ugodnije pri ovoj toplini, a slično iskustvo potvrdi i lijevi susjed. I pomalo se led počeo otapati, a zraka je zamrznute blokove pretakala u sitne potočiće koji su nezapaženo počeli probijati sebi tokove, spajajući se u malom jezercu u kojemu se divno odražavalo nebesko plavetnilo. Ledenjaci su još osjećali svoju svježinu, ali i svoju krhkost, neku nesigurnost i potrebu da se uzajamno podrže. Otkrili su da su nastali na isti način i da im je sudbina povezana.
Došle su i neke raspjevane ptičice utažiti žeđ u čistoj planinskoj vodi u koju se sve više počeo slijevati sadržaj rastopljenih ledenjaka. Spustila se i znatiželjna vjeverica umočiti svoj dugi rep i dovršiti svoju jutarnju toaletu. A bivši ledenjaci, na izmaku svojih snaga, prije nego što će se potpuno rastopiti pod utjecajem sunčeve zrake, zaključe kako im je drago što su usrećili druge i otkrili da imaju jedno, zajedničko srce.
ZRAKA SUNCA: Ponekad u našem životu dosta je zraka sunca da rastopi led koji zna okovati naš život. Možda je dovoljna jedna umiljata riječ, jedan blagi osmijeh. Tako je malo potrebno da usrećimo druge. Dostatno je otvoriti srce.
Tako je to i s nama ljudima. Kada dopustimo da nas obasja svjetlo istine, ono nikada ne može biti ledeno. Istina može biti bolna, ali nikada nije takva da stvara led. Bar ne ona Božanska. A svaka naša istina ima samo utoliko svoju vrijednost ukoliko je u odnosu prema Božanskoj. Sve je relativno i sve je prolazno. Tako i naša istina koja nije oslonjena na Apsolutnog postaje još besmislenija i beznačajnija. Zašto se onda radi nje, makar i neugodna, pretvarati u ledenjake? Zašto »zalediti odnose«? Stoga je sunce istine – Božje pravde – ona zraka koja nas otapa i čini korisnima za druge – za zajednicu. Tko ostaje ledenjak, može biti zadivljujući za nekoga, ali ova priča pokazuje da je daleko bolje biti ne spomenik nego živi čovjek, koristan za ljude. Dokle god smo »ledeni«, nismo korisni. Boji nas se i ptičica i vjeverica. A tolikima je potrebna bistra oda, istinita riječ i malo srca. Stoga ponovno, još više nego prije, vjerujem u svoj »miroljubivi credo«, a to je da se uvijek treba naći mogućnost pomirenja i oproštenja. Ali jednako tako vjerujem ako nas sunce ljubavi ne ogrije da će nas sama ledena istina ostaviti ledenjacima. O, kada bih osjećao još više sunca oko sebe. Ali, vrlo važna poruka meni samom je u tome da ja moram biti sunce. Pokušat ću!
g
