Arhiv tekstova
Više vrijedi japanska krava nego siromah
Čelnicima G-8 bila su puna usta pomoći Africi. Dok su njima usta bila puna, mnogim su Afrikancima želuci ostali prazni. Uzmemo li humanitarnu pomoć kao kriterij, za ovu se godinu može kazati da je godina obećavanja humanitarne pomoći Africi i pružanja pomoći Americi.
Bogati i moćni posljednjih se tjedana temeljito pripremaju za najezdu ptičje gripe (koja se možda i neće zbiti), iako ne bi bilo zgorega da počnu liječiti vlastito rašireno kokošje sljepilo.
U tjednu u kojem je medijski globalno dominirala ptičja gripa i početak suđenja Saddamu Husseinu, a lokalna se javnost zabavljala porazom Dinama u Ivanić Gradu, jedva je primjetno zabilježena vijest da je u nedjelju UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu obilježila 60. godinu postojanja. Netko bi mogao kazati da je specijaliziranih agencija i organizacija UN-a toliko da bismo svaki dan mogli naveliko slaviti nečiju godišnjicu. Netko, malo zlobniji, mogao bi štošta prigovoriti samom FAO-u koji je odabirom teme za ovogodišnji Svjetski dan hrane – »Poljoprivreda i interkulturalni dijalog: naše zajedničko naslijeđe« – pokazao da se barem djelomice uklapa u svjetske trendove.
AFRIKA: A svjetski trendovi su porazni i pokazuju da s čovječanstvom i dalje nešto nije u redu. Držimo se brojki: godišnje pet milijuna djece u svijetu umre od gladi (plastičnije rečeno, umire cijela Hrvatska uvećana za još deset posto), 852 milijuna ljudi je kronično pothranjeno (plastičnije rečeno: toliko stanovnika imaju EU, Pakistan, Bangladeš i Indonezija zajedno). Istodobno u svijetu se proizvodi dovoljno hrane da bi se prehranilo cijelo stanovništvo, a generalni direktor FAO-a Senegalac Jacques Diouf kazao je u nedjelju da čovječanstvo raspolaže s dovoljno znanja i dovoljno izvora i za očekivano povećan broj ljudi. U takvoj situaciji UNHCR moljaka vlade ne bi li darovale nešto humanitarne pomoći (očito je i dalje aktualna izreka »udijelite siromahu«) za izbjeglice, a većina njih svrstana je među onih 852 milijuna.
Jasno, kad je riječ o gladnima, najčešće se spominje Afrika. Ni svečarsko-prehrambena nedjelja nije prošla bez te mantre. Talijanski ministar za poljoprivredu i šumarstvo Gianni Alemanno kazao je da više pozornosti treba pridati Africi. Prije tri mjeseca Afrika je bila glavna tema sastanka G-8 u Škotskoj, a najmoćnijim su ljudima svijeta bila puna usta pomoći Africi. I dok su njima usta bila puna, mnogim su Afrikancima želuci ostali prazni. Uzmemo li humanitarnu pomoć kao kriterij, za ovu se godinu može kazati da je godina obećavanja humanitarne pomoći Africi i godina pružanja humanitarne pomoći Americi.
Svečanost u Rimu, gdje je sjedište FAO-a, bitno se razlikovala od nedavne svečanosti u New Yorku gdje je sjedište UN-a. Naime, dok su u New York pohrlili manje-više svi svjetski šefovi država, u Rimu ih se okupilo samo devet. Među njima je bio i predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe koji je zbog rasističke politike protjerivanja bijelih farmera izravno odgovoran za uništavanje poljoprivrede i povećanje gladi u svojoj državi. No dok se u New Yorku raspravljalo o nečem toliko globalno atraktivnom i spektakularnom kao što je terorizam, u Rimu se raspravljalo o nečem tako dosadnom i svakodnevnom kao što je glad.
BOGATI: Da sa svijetom doista nešto nije u redu potvrđuje i činjenica da se međunarodne organizacije muče skupiti koji milijun dolara za pomoć gladnima, dok se vladine sigurnosne organizacije uopće ne muče prikupiti koju milijardu, dapače desetke milijardi, za borbu protiv terorizma, navodno povećanje sigurnosti i sigurno povećanje kontrole građana. U konačnici riječ je o jednostavnoj činjenici: vlade svijeta, posebno bogatih i razvijenih zemalja, spremne su potrošiti desetke milijardi na nekoliko stotina ili tisuća terorista, ali teško odvajaju nekoliko milijuna za milijune gladnih u svijetu.
Da priča sa skupljanjem novaca bude zanimljivija vlade su sklone tvrditi da je siromaštvo jedan od glavnih uzroka terorizma te da bi se iskorjenjivanjem gladi (inače jedan od ciljeva Milenijske deklaracije UN-a na provedbu koje su se obvezale države članice, ali su to uglavnom smetnule s uma) smanjilo siromaštvo, a time, posljedično, i teroristička regrutna baza. Ovom zgodom ne bi bilo zgorega ostaviti po strani činjenicu da je ta teza teško održiva. Tko je ikad čuo za međunarodne teroriste iz Čada ili Burundija i tko je ikad pomislio da je Osama bin Laden iz siromašne obitelji?
Bogati čine sve da bi bili još bogatiji, što je razumljivo, ali i gotovo sve da siromašni ostanu siromašni. Praktično jedini ekonomski izlaz za većinu siromašnih zemalja je poljoprivreda i proizvodnja hrane. No, u tome se sudaraju s golemom moći administracija bogatih zemalja. Siromašni, naime, nikako ne mogu biti cijenom konkurentni bogatima. Razlog za to krije se u jednoj imenici: subvencije. Konkretno: prosječna krava u Japanu dnevno je subvencionirana s otprilike dvostruko više dolara nego što iznosi prag siromaštva prema standardima Svjetske banke. Naravno, prag siromaštva se ne odnosi na krave nego na ljude.
Gladni u svijetu ukazuju na još jedan paradoks. Oni, naime, sudeći prema količinama hrane koje se godišnje proizvedu, ne bi smjeli postojati. Problem je, dakle, u distribuciji, a ne u proizvodnji. Naravno, ta činjenica otvara pitanje kako je moguće distribuirati i pravilno, u skladu s vojnom vještinom, rasporediti dovoljne količine oružja i municije (što uspijeva i vladama siromašnih zemalja u kojima ljudi umiru od gladi, ako ćemo pravo), a nije moguće distribuirati i pravilno uskladištiti dovoljne količine hrane.
Očito i dalje vrijedi biblijska izreka »blago siromašnima jer njihovo je kraljevstvo nebesko«. Dapače, mnogi bogati omogućavaju siromašnima da brzo i efikasno doputuju u to kraljevstvo. Bogati i moćni posljednjih se tjedana temeljito pripremaju za najezdu ptičje gripe, koja se možda i neće zbiti, iako ne bi bilo zgorega da počnu liječiti vlastito rašireno kokošje sljepilo.
Autor je komentator iz Zagreba,
tekst je objavljen u Vjesniku 22. listopada
