Arhiv tekstova
15.10.2010
Klenovnik i Feštetić
Najveći dvorac u Hrvat-skoj Klenovnik svoju povijest započinje 1244. godine kao utvrda koju hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. daruje varaždinskom županu Mihailu. Od 13. do 16. stoljeća spletom povijesnih okolnosti Klenovnik mijenja mnoge vlasnike, a sedamdesetih godina 16. stoljeća postaje vlasništvo plemićke obitelji Drašković. Obitelj Drašković krajem 16. i početkom 17. stoljeća započinje preuređenje utvrde u dvorac, stoga povijest Klenovnika kao dvorca počinje krajem 16. stoljeća.
Obnovu dvorca započeo je Ivan II. Drašković, a nastavili su njegovi sin i unuk Ivan III. i Ivan IV. Drašković. Grof Ivan III. Drašković dao je 1616. godine postaviti ploču s latinskim natpisom: »Neka ovaj dom stoji dok mrav ne popije morsko valovlje i kornjača ne obiđe svijet.« Njegov sin Ivan IV. Drašković 1667. godine nakon izgradnje portala postavio je natpis u kojem spominje svog oca, djeda i ostale pripadnike plemićke obitelji. Završetak izgradnje dvorca kojeg je svaki član obitelji proširivao i ukrašavao spada u drugu polovicu 18. stoljeća. Završeni dvorac je imao 90 soba i dvorana, a sve skupa 365 prozora. Osim što je bio rezidencija plemićke obitelji Drašković, u dvorcu je između 1740. i 1746 godine za vrijeme Ivana V. Draškovića u velikoj dvorani održavano zasjedanje Hrvatskog sabora. Tijekom 19. stoljeća Juraj VI. Drašković prodaje dvorac kako bi dobivenim novcem mogao restaurirati dvorac Trakošćan i ostale posjede koji su bili u vlasništvu obitelji. Nakon prodaje austrijskom ministru financija Otonu Brucku dvorac, koji je zahtijevao velike financije za održavanje, često mijenja vlasnike. Posljednji vlasnik Klenovnika grof Ivan Bombelles prodao ga je 1925. godine Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu. Ured je u dvorcu 1927. godine otvorio »Oporavilište za boležljive radnike«, a njegu bolesnika su preuzele sestre sv. Križa za koje je unutar dvorca otvoren samostan.
Kapela sv. Antuna
Od mnogobrojnih prostorija u dvorcu po ljepoti se izdvaja kapela sv. Antuna koja je u potpunosti završena i dekorirana 1715. godine. Kapela se nalazi u središnjem dijelu sjevernog krila dvorca i za razliku od kapela u ostalim dvorcima koje su služile za pobožnosti članova dvorca, misama koje su služene u kapeli u Klenovniku svatko je imao pristup. Renesansni svod kapele ukrašen je biljnom ornamentikom, a na središnjem dijelu stropa nalazi se reljef Presvetog Trojstva. Na luku ispod svoda nalazi se 13 portreta apostola i portret sv. Katarine Sienske, sve dekoracije su rađene u štuko stilu, a njihov autor je Josip Antun Quadrio. U kapeli se nalazi i grobnica s nekoliko grobnih natpisa s imenima članova obitelji Drašković koji su u njoj pokopani. Tijekom komunističke vladavine kapela je zatvorena ne samo za služenje svete mise nego i za posjetitelje te je tek 20. svibnja 1989. godine tamo ponovno služena sveta misa.
Neogotički stil
Na krajnjem sjeverozapadu Hrvatske, nedaleko od grada Čakovca u mjestu Pribislavec, nalazi se dvor čiji su gospodari kroz povijest bile dvije hrvatske plemićke obitelji – Zrinski i Feštetić. Zrinski su gospodarili dvorcem tijekom 17. i 18. stoljeća, a prvi zapisi o dvorcu pojavljuju se 1752. godine u djelu svećenika Josipa Bedekovića. Točan izgled dvorca za vrijeme Zrinskih nije poznat, poznato je samo kako je dvor imao veliku kapelu, pomoćne zgrade te da je bio okružen dvorištem i vrtom. Godine 1791. grof Juraj Feštetić dolazi u posjed cijelog Međimurja te tako obitelj Feštetić postaje i vlasnikom dvorca koji je nekad pripadao obitelji Zrinskih.
Grof Juraj Feštetić mlađi iz temelja je preuredio stari dvor tako da od 1870. godine dobiva u potpunosti novi izgled. Dvor je sagrađen u neogotičkom stilu od klesanog kamena, ukrašen mnogobrojnim arhitektonskim ukrasima i velikim grbom obitelji Feštetić. Osim gospodarskih zgrada dvorac je posjedovao raskošni cvjetni vrt i veliki park s fontanama i vodoskocima. Nažalost, tijekom 20. stoljeća dvorac je nekoliko puta opljačkan, a jednom čak i djelimično zapaljen. Dvorac je obnovljen, no cvjetni vrt i veliki park nisu sačuvani.
