Arhiv tekstova
Kako, molim?
MORBIDNA PREDSTAVA
Beogradsko suđenje osumnjičenima za masakr nad ranjenicima iz vukovarske bolnice na Ovčari, kako se, nažalost, i pretpostavljalo, pretvara se već na samom početku u svoju suprotnost – farsu. Nakon što su se pred nekoliko tjedana sami optuženi u sudnici predstavili gotovo kao heroji, sada čak i svjedoci tužiteljstva govore kako bi po imenima osumnjičenika trebalo nazvati ulice, umjesto da im se sudi.
Što li će se tek dogoditi kada dođe vrijeme da u sudnici nastupe svjedoci obrane? Hoće li novinski izvjestitelji morati bilježiti pohvale i ode krvnicima koji su u studenom 1991. nakon pada Vukovara po nalogu tadašnje JNA i srpskog političkog vrha, uz ostale, likvidirali i ranjenike iz tamošnje bolnice?
Sudeći prema dosadašnjem tijeku tog sudskog procesa za jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, u Srbiji još nema ni minimuma pretpostavki za provođenje pravednog i vjerodostojnog suđenja. Ne samo što tamošnja javnost za to nije spremna, nego se ni sama pravosudna tijela, uključivo s državnim odvjetništvom, ne pokazuju doraslim za takvu zadaću. Zato je prilično mučno gledati i slušati način na koji se sve to događa. Umjesto suđenja, to sve više postaje morbidna predstava u kojoj na kraju ne bi bilo iznenađenje ni ako bi državni odvjetnik potapšao po ramenu optužene, odajući im na taj način priznanje za ono što su učinili. Marko Barišić, komentatIZOLIRANI OTOK
Razočaran sam činjenicom da Državna Zajednica ozbiljno zaostaje u tempu priključenja Europskoj uniji. I kao građanin ove zemlje i kao ministar vanjskih poslova osjećam se postiđeno zbog činjenice da su svi u Europi – već u Europi ili su na sigurnom putu priključenja Europskoj uniji, osim Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Albanije. Krivica za ovo naše veliko zaostajanje jest na nama, a nije ni na Bruxellesu, ni na Moskvi, ni na Washingtonu. Najbolje bi bilo da naši mediji, prije svega elektronski, svaku večer objavljuju mapu Europe i da ljudi svojim očima vide taj izolirani otok u europskom moru. Vuk Drašković, šef SCG diplomacije, B92, 28. travnja 2004.
PRVI, ALI OD POZADI
Državna Zajednica SCG sasvim sigurno neće ući u prvi val proširenja Europske unije. Od balkanskih zemalja prve na listi su Bugarska i Rumunjska, a sve veće šanse ima i Hrvatska. Možemo vidjeti da Hrvatska vrlo brzo izvršava svoje obveze prema Europskoj uniji i da već ima status kandidata, kao što ga imaju Rumunjska i Bugarska, a da je Makedonija aplicirala za članstvo. U tom nekom procesu približavanja Europskoj uniji, mi smo, nažalost, na Zapadnom Balkanu apsolutno na začelju, posljednji smo na listi i, za razliku od drugih bivših jugoslavenskih republika i Albanije, mi još nijedan ozbiljan posao nismo završili. Jelica Minić, iz Europskog pokreta u Srbiji, B92, 29. travnja 2004.
KORAK NAPRIJED,
DVA NAZAD
Aktualna Vlada je uspjela za dva mjeseca Srbiju vratiti u 2000. godinu. Ljudi iz JSO ponovno su se pojavili u javnosti ohrabreni izjavama premijera i ministra policije, i njihovim odnosom prema »crvenim beretkama«. Srbija je izgubila šansu da kroz tranziciju prođe na način kako su to uradili Češka, Poljska i Slovenija. Bojim se da ne vidim spas i brzi izlaz iz ove situacije i bojim se da ćemo morati ponoviti pad, kako bismo pošli naprijed. Aktualna Vlada nema ni viziju, ni ideju, niti taktiku. Zoran Živković, bivši srbijanski premijer, Beta, 28. travnja 2004.
GDJE SU INTELEKTUALCI?
U Srbiji nedostaje reagiranje intelektualne elite na antisemitske incidente. Povodom takvih ispada najčešće se oglašavaju upravo Židovi. Jedna od organizacija u Srbiji od koje se opravdano očekuje da reagira na antisemitsko ponašanje je Srpska pravoslavna crkva. Jedan od ljudi, koji je napisao jedne od najizrazitijih, najpogrdnijih antisemitskih tekstova je upravo Nikolaj Velimirović, koji je nedavno proglašen za sveca i tu dolazi do problema: nitko se nije ogradio od njegovih antisemitskih tekstova, a to se očekuje od crkve – to je najmanje što se može očekivati. Filip David, književnik, 28. travnja, B92
