Arhiv tekstova
Austro-Ugarska Monarhija
Austro-Ugarska Monarhija nastala je 1867. godine sklapanjem Austor-ugarske nagodbe između bečkoga dvora i mađarskih političara predvođenih Franjom Deákom. Deák je predlagao, što je bečki dvor i prihvatio, da se područje Austrijskoga Carstva podijeli u austrijski i ugarski dio. U austrijskome dijelu Franjo Josip bi bio car, a okrunio bi se i krunom Ugarskoga Kraljevstva. Svaka bi država imala ustav, vladu, sudstvo, valutu te zaseban unutarnji ustroj. Zajednički bi dogovarali nastup u vanjskoj politici te vojne poslove. Dakako, dogovarali bi se i o financiranju zajedničkih poslova.
CAREVINSKO VIJEĆE – ZEMALJSKI SABOR: U austrijskome dijelu zakonodavnu vlast imalo je Carevinsko vijeće u koje su ulazili predstavnici zemaljskih sabora (od hrvatskih zemalja u radu Carevinskoga vijeća sudjelovali su predstavnici Istre i predstavnici Dalmacije). U ugarskome dijelu zakonodavnu je vlast imao Zemaljski sabor. U radu Zemaljskoga sabora sudjelovalo je 43 predstavnika Hrvatskoga sabora.
Najveći protivnici dualizma bili su slavenski narodi Austro-Ugarske Monarhije. Tražili su političku zajednicu slavenskih naroda u sastavu Monarhije (takvu politiku zovemo trijalističkom politikom), a dio se političara slavenskih naroda zalagao za federalizaciju Monarhije.
HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA: Hrvatima je nakon Austro-ugarske nagodbe preostalo tek da se dogovore s Mađarima o međusobnoj podijeli ovlasti. Ti pregovori nisu bili laki. Hrvati su odbili doći na krunidbu Franje Josipa krunom Ugarskoga Kraljevstva zbog čega je raspušten Hrvatski sabor. Šokčević je odstupio s banske časti, a banom je imenovan barun Levin Rauch, unionist. Počeo je progon narodnjaka, a novi izborni zakon (izborni red), kojim je povećan broj virilista u Hrvatskome saboru, olakšao je stvaranje unionističke većine u saboru. Hrvatski je sabor imenovao izaslanstvo (sastavljenu od unionista jer su članovi narodne stranke napustili rad sabora), koja je sredinom 1868. godine potpisalo u Budimpešti Hrvatsko-ugarsku nagodbu.
POLOŽAJ HRVATSKE: Hrvatsko-ugarskom nagodbom potvrđena je cjelovitost Hrvatske (Mađari su se obvezali poduprijeti hrvatske zahtjeve za pripojenje Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj te ujedinjenje s Dalmacijom) te reguliran položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u sastavu Ugarskoga Kraljevstva. Hrvatska će imati bana (bana je imenovao kralj na prijedlog mađarskoga ministra predsjednika; dakle ban je bio predstavnik mađarske vlade u Hrvatskoj), Sabor i vladu, koja će uređivati unutarnje poslove – bogoštovlje, nastava i pravosuđe, a dio će se poslova obavljati zajednički – carine, financije i porezi, vanjska trgovina te prometnice. U institucijama za koje je nadležan Hrvatski sabor upotrebljavat će se hrvatski jezik, kao i u domobranstvu, posebnim vojnim odredima sa zapovjednim hrvatskim jezikom.
g
