Arhiv tekstova
Jedan krug »Subotičkim tramvajem«
Ono što nije uspjelo generacijama političara, koji uvijek pred izbore najavljuju velike projekte a obično ih nikad ne ostvare, pošlo je za rukom subotičkom ugostitelju Ivanu Gurinoviću – pokrenuo je »Subotički tramvaj«. Ne baš onaj kojega se sa sjetom sjećaju građani ovoga grada, čije su ulice prije stotinu i više godina bile među prvima u ovom dijelu Europe s tim prijevoznim sredstvom, ali svakako tramvaj koji svoje »putnike« u dva i pol sata vožnje provoza kroz prošlost, sjećanje i tradiciju.
Subotički tramvaj je, naime, najnoviji specijalitet Gostione »Gurinović«, koji sadrži pet vrsta predjela, četiri vrste međujela, dva glavna jela i četiri vrste deserta. Vožnja tim »tramvajem« vraća »putnike« u vrijeme naših majki i njihovih majki, na stolu se reda menu koji se tada služio na stolovima bunjevačkih salaša, tada kao uobičajen obrok, a sada kao specijalitet otrgnut od zaborava.
VOŽNJA DUGA DVA I POL SATA: Kao iskusan ugostitelj, Ivan Gurinović je i ovoga puta znao kako promovirati novi specijalitet – prvu je vožnju »Subotičkim tramvajem« ponudio lokalnim novinarima, koji po pravilu uvijek dobro znaju ocijeniti ovakve novotarije. Gurinović je ispit s novinarima uspješno prošao, te je »Subotički tramvaj« od prošloga vikenda i službeno u redu vožnje Gostione »Gurinović«.
Polazna postaja »Subotičkog tramvaja« su hladna predjela – skorupača, žmare, krvavica, šunka, podliven sir. Zatim, petnaestak minuta poslije stiže punjena palačinka s mesom, pa onda nakon nove pauze prisnac, iza toga se služi tarana s divenicom i krumpirom, a onda pakula, odnosno klot grah. U stankama između svakog međujela pijucka se neka od odličnih voćnih rakija, od kojih je naširoko poznata ona od dunje, ili pak neko od kvalitetnih vina – palićki Pinot gris ili crnogorski Krstač, no izbor je puno širi i nezadovoljnih ne može biti. U pozadini s razglasa na smjenu tiho pjevaju Oliver Dragojević i Zvonko Bogdan.
Glavna jela »Subotičkog tramvaja« na red stižu poslije sat i pol uhodavanja – svinjska butkica na salašarski način i juneća butkica s ljutim hrenom.
A, desert je posebna priča: s makom pogača, briske, tisto s jabukama, a po izboru i baratfile, gomboci, nudlice, flutice, rizanci s makom… Povratna karta ovakve jedne vožnje staje 1000 dinara po osobi.
PONOSIMO SE SVOJIM: Obilazeći, kako sam kaže, po Srbiji, Ivan Gurinović je pratio kako tamošnji ugostitelji nude ono što je karakteristika njihovoga kraja – roštilj, punjenu papriku, sarmice. Kad je upoznao »Zlatiborski voz«, sinulo mu je.
»Sjedio sam s prijateljima i u jednom momentu se zapitao – zašto ne bismo i mi uradili nešto slično«, priča Ivan Gurinović, dok njegovi konobari donose i odnose, a opojni mirisi se šire gostionom. »Odlučio sam da pokušamo vratiti naša stara jela, za goste odavde i sa strane. Svi mi, ugostitelji ovdje, trčimo za roštiljem, nudimo ga, a ne znamo ga napraviti onako kako to oni znaju. Nemamo tradiciju spremanja roštilja, baš kao što ni ugostitelji u Nišu ili Leskovcu ne znaju pripravljati naša jela. Zbog toga smo u Gostioni ‘Gurinović’ vratili na trpezu nanin tanjur, golupčiju juhu, ronđavu čorbu, kiselu čorbu, pileću bijelu čorbu, taranu s divenicom, drveni tanjur s osam vrsta mesa i prilozima, pletenice od ćurećeg mesa u sosu od ribizle, ćureću šniclu sa suhim šljivama, pileću šniclu sa sirom i bademom i druga naša stara jela.«
SPOJ BOGATAŠKE I SIROMAŠKE TRPEZE: Nekada, prije pedeset, sto, stopedeset i više godina, znalo se što je na trpezi u bogatim salašarskim domovima, a što u siromašnim. Kod Gurinovića se to kombinira, tako da u ukupnoj ponudi ima i jednostavnih i složenih jela, a danas su ona, i jedna i druga, specijalitet.
»Važno je napomenuti da pijacu ne dam nikom«, kategoričan je Ivan Gurinović. »To znači da nabavku obavljam sam, time mi počinje svaki radni dan. Tko god drugi da to radi, vjerojatno bi išao za nižom cijenom, ali za ovakvu ponudu materijal mora biti prvoklasan.«
Ivan Gurinović je ugostitelj 31 godinu, a još tri dodatne godine bio je učenik u ugostiteljstvu. Pamti, uostalom kao i svi, mnogo bolja vremena.
»Promijenilo se puno toga. U ona vremena ljudi su imali mnogo više i vremena i novca. Subotica je u tom pogledu upropaštena, u posljednjih deset godina ovaj je grad, kad je o ugostiteljstvu u centru riječ, spao na dva slova: Népkőr i Elza pod tornjem. Žalosno je i što više nigdje u gradu ne možete u restoranu slušati tradicionalnu mađarsku, cigansku, ili tamburašku glazbu. Nema više toga, a sjetimo se samo Bele lađe, Spartaka, Beograda, Zagreba, Elze, Borca… Gost koji dođe sa strane želi otkriti ono što je tipično za ovaj grad.«
Otud i »Subotički tramvaj«.
Z.P.
