Arhiv tekstova

Za života brate, za života

Prošli su Svisveti, prošao je Dan mrtvih. Bog nas je obdario lijepim vremenom i lijepim okolnostima, te je svatko od nas ovih dana barem jednom posjetio svoje drage po našim grobljima. I one bliže i one dalje. Grobovi su nakićeni bogatstvom lijepoga cvijeća koje je nažalost prvi mraz dotukao. Bio sam na Svi svete navečer u 20 sati na groblju koje je plijenilo svojom tišinom i odavalo neki mistični znak života u plamenu cvijeća i lampiona, pa je ta tiha večer, prohladna, bila jedan krasan prizor potvrde o sjećanju na one koji su stazu života završili prije nas. Doživljaj koji me se dojmio i koji me je smirio. S druge strane te večeri u razmišljanju na groblju postavilo se pitanje zašto to nije barem slično svaki dan, a ne samo na blagdan Svih svetih? Znam, nemamo vremena, niti sredstava, a ni Svisveti ne bi bili Svi sveti kada bi bili kao svaki drugi dan. Dobro je dakle i lijepo da je taj dan osobiti znak sjećanja i zahvalnosti i molitve. Dobro je da bar toga dana ili tih dana obiđemo, pohodimo i sjetimo se svojih pokojnika. Ali mi je tu večer došla jedna druga misao koja me isto tako istovremeno i smiruje i uznemiruje, a to je nekoliko pitanja i tvrdnji koje je zapisala Ana Maria Rabatte, a ja sam ih dao, sjećam se, otisnuti na osmrtnici svoje majke, a glase ovako:
»Želiš li usrećiti nekoga kome želiš mnogo dobra, učini to danas,
za života, brate, za života.
Želiš li darovati cvijet, daruj ga danas s ljubavlju,
za života, brate, za života.
Želiš li reći Volim te svojim ukućanima, prijatelju bliskom ili dalekom, reci to
za života, brate, za života.
Ne čekaj dok ljudi umru da im očituješ dobrotu, da osjete tvoju ljubav,
za života, brate, za života.
Bit ćeš veoma sretan naučiš li dijeliti sreću svima koje poznaješ
za života, brate, za života.
    Umjesto cilja da posjećuješ groblja, umjesto da puniš grobove cvijećem, ispuni srca ljubavlju,
za života, brate, za života. »
    Razmišljam dalje. Kada bismo ove riječi ostvarivali dok su naši bližnji živi, onda bi ovo sjećanje na dane oko Svih svetih bili posve drugačiji. Bojim se da se na grobu pokojnika puno puta mnogi susretnu sa jednim osjećajem nemoći, ako su iskreni, i sa grižnjom savjesti. Teško je pitanje: što smo promašili učiniti onima čija smo groblja posjetili? Kao svećeniku, često mi na sahranama dođe misao govoriti istinu ne samo u navještaju evanđelja, nego govoriti istinu iz života pokojnika. Toliko puta me zaboli neiskrenost i licemjerje i ponašanje kod sahrane onih koji sahranjuju osobu koja je uistinu zaslužna i trebala biti poštovana i treba biti tako oplakana, a ja, kao svećenik, znam od onih od kojih se opraštamo da su u životu silno patili baš radi nepažnje, prezira, osjećaja suvišnosti do potpunoga ignoriranja, pa i želje da što prije umru.
    Lijepo je ovo što se događa oko Svih svetih ali je tužno ono što se događa u našim međuljudskim odnosima. Starije osobe tako su često prepuštene samima sebi, tako su odbačene, tako su vrijeđane, isključene iz zajedništva i tako puno puta im je dano na znanje da se »ni u što ne razumiju«, da »ih se ništa ne tiče« i posve im je jasno da su »smetnja« na nečijem životnom putu. A na sahrani »silna bol« i žalost radi odlaska. Zašto nemamo snage sebi priznati da je tako i zašto nemamo snage na sahrani reći istinu da je sreća i za onoga kojega sahranjujemo i za njegove najbliže da je otišao s ovoga svijeta. A eto i njegov grob je na Svisvete okićen i zapaljena svijeća. Da li je to svjetlo koje uistinu rasvjetljuje ili svjetlo koje barem pobuđuje na pokajanje i na ispit savjesti: što smo za života propustili učiniti za toga pokojnika? Treba štovati mrtve, ali treba živjeti život sa živima. Naše vrijeme je do te mjere opterećeno da se osjeća da je društvo u raslojavanju. Obitelj je u rasipanju. Ljudi kao pojedinci se osjećaju osamljeni. I ono malo što je zajedno, često opterećeno međusobnim sukobima i neprihvaćenostima. A doći će čas kada ćemo svi na jedno od tih groblja biti smješteni na počinak u nadi Uskrsnuća. Hoće li se netko i nad našim grobom zamisliti što su nam propustili dobra učiniti pa počivamo u žalosnom grobu?
    Poruka je stoga za naš život iz ovog razmišljanja Ane Marije Rabatte posve jasna: Za života brate, za života! Ne mogu usrećiti nekoga nakon smrti osim svojom molitvom. Ne mogu nikog darovati nakon smrti cvijećem i ljubavlju, nego samo molitvom. Ne mogu na grobu govoriti volim te, osim samo molitvom. Ne mogu čekati smrt da bi dokazao ljubav, osim samo molitvom. Ne mogu učiniti sretnim i podijeliti sreću na groblju, osim samo molitvom i ne mogu postaviti cilj svoje životne angažiranosti posjećujući groblja osim molitvom. Da, ali me hvata strah da ono veliko mnoštvo koje je ovih dana prošlo našim grobljima ne zna moliti. Stoga se bojim i za život na ovoj zemlji i bojim se za život mnogih na drugome svijetu. Ovdje nisu primili ljubav, a onamo ih ne prati molitva. To je dilema i to razara moje srce, jer je sve više ljudi koje i posjet grobljima uvrštava među ljude običaja uz uobičajenu frazu »takav je red«. Ne! Umjesto da cilj bude posjećivati groblja i punjenje cvijećem neka cilj svih nas bude ispuniti srca ljubavlju i molitvom, ali zapamtimo: Za života brate, za života!
g