Arhiv tekstova

Nije istina!

Ljagu i na ovu svakako vrijednu knjigu baca bilješka o piscu pod naslovom »mr. Lazar Ivan Krmpotić«. Bilješka je nepotpisana. I ova bilješka, kao i u prethodne četiri knjige koje je objavio ovaj autor, donosi niz neistina, odnosno kleveta, na koje valja upozoriti istine radi i iz istog razloga zbog kojeg je i autor napisao najnoviju knjigu, kako je naveo u Predgovoru, datiranom još 11. srpnja 2002. godine. Ondje piše: »Držeći se mudre latinske izreke: što nije zapisano, ne postoji…«. To je istina, ali je isto istina da ako na klevete nitko ne reagira, onda je istina ono što je napisano.
    Zbog toga, i u nadi da će ove klevete konačno nestati iz knjiga ovoga autora – a sam je najavio još neke knjige koje priprema – donosim ovo upozorenje na dvije klevete u ovoj knjizi. Napominjem da ih je u prijašnjim knjigama bilo puno više. O njima je posebnim »protestom« pod nazivom »Klevete, prezir i širenje mržnje mr. Lazara Ivana Krmpotića« upozoreno preko pedeset institucija, odnosno osoba, koje su pisale o njegovim knjigama ili koje surađuju s g. Krmpotićem. U tom »Protestu« navedene su sve njegove neistinite tvrdnje-klevete, uz prilog fotokopija svih objavljenih kritika na njegove knjige u pisanim medijima. Prava je šteta što taj Protest nije tada objavljen u medijima. Možda sada neistina u najnovijoj knjizi ne bi bilo. Od svih Krmpotićevih neistina, odnosno neistina o njemu, kao autoru pet knjiga, u ovoj knjizi ostale su dvije, na str. 111.
    1. »U povodu stote obljetnice izlaska poznatog pučkog kalendara ‘Subotička danica’ 1894. godine, obnavlja njegovo izlaženje i uređuje ga sve do njegove likvidacije 1994. godine...«
    Nije istina da je »Subotička Danica« likvidirana. »Subotička Danica«, budući da njezin dotadašnji urednik mr. Lazar Ivan Krmpotić, ništa nije učinio da iziđe za 1995. godinu, objavljena je pod nazivom »Subotička Danica (nova)«  i za 1995. godinu i od tada redovito izlazi svake godine do 2005. godine, a u pripremi je i za 2006. godinu. Nitko »Subotičku Danicu« nije likvidirao doli urednik sam, a novo uredničko vijeće, na čelu s novim glavnim urednikom Stjepanom Beretićem, objavljuje ju redovito. Istina, g. Krmpotić je pisao i tvrdio da ova »Subotička Danica (nova)«  nema ništa s onom koju je on uređivao. No, to može biti samo njegovo mišljenje, a svi koji su čitali »Subotičku Danicu (novu)« ustvrdit će drugo, uz eventualni dodatak da samo nedostaju brojni – među kojima neki i sporni – članci mr. Lazara Ivana Krmpotića. Sve je ostalo sadržajem isto, i usuđujem se reći, jer sam aktivno sudjelovao u pripremi i uređivanju kako one »Krmpotićeve« »Danice« tako i ove sadašnje – da je ova »Danica« nakon Krmpotića puno sadržajnija i ljepše uređena, a okuplja i veći broj suradnika.
    2. Govoreći o Institutu »Ivan Antunović« iznosi ovu neistinu, odnosno klevetu: »Nakon osnutka bio mu je prvi predsjednik. Sa te dužnosti nasilno maknut prije isteka mandata, u proljeće 1994.«
    Najprije moram reći da g. Krmpotić nikada nije bio predsjednik Instituta nego samo predsjedavajući Instituta, jer se po volji osnivača Instituta na čelu nalazi predsjedništvo od tri člana, koje između sebe bira predsjedavajućeg. Osobito je velika kleveta da je s te dužnosti »nasilno maknut, prije isteka mandata«. Istina je sljedeće. U proljeće godine 1994. bila je redovita, izborna skupština Instituta. Na toj sjednici g. Krmpotić je ponovno izabran, tajnim glasovanjem, za jednog od tri člana predsjedništva. On je međutim taj izbor javno, pred oko 50 članova Instituta odbio uz obrazloženje da više ne želi biti »u predsjedništvu«. To mogu posvjedočiti svi koji su bili nazočni, a o tom svjedoči i zapisnik s navedene skupštine, koju je vidio i odobrio subotički biskup, mons. Ivan Penzes kao suosnivač Instituta.
    U bilješci o autoru, onoj na str. 113. ističe kako je njegov rad »prešućivan, zatajivan i blaćen, u svojoj sredini«. Glede toga želim reći da je toga možda bilo, ali kako onaj tko se ne drži biblijskog zlatnog pravila: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima…« (usp. Mt 7,12), može očekivati da se prema njemu drugačije postupa. Bezbrojni su dokumenti njegovog klevetanja drugih osoba, bilo u pisanom obliku u pismima, člancima, ili knjigama; bilo usmeno o čemu također mogu posvjedočiti brojni svjedoci. Bezbrojni su dakle dokazi i dokumenti njegovog »blaćenja« i prešućivanja zasluga drugih pa i njegovih najbližih suradnika (npr. prof. Bele Gabrića), a brojna su i njegova pisama, koja su prepuna prezira, klevete i »blaćenja« moje osobe i moga rada. Poznajem dosta njih koji su primili pisma sličnog sadržaja. Šteta je što sve to nije već davno završilo na Crkvenom i građanskom sudu, a na što sam imao pravo, zbog klevete. Da je kleveta i veliki grijeh u moralnom smislu koji ruši mnoga dobra i zaslužuje kaznu, očito je iz Svetog pisma (usp. Rim 1, 28-32; Sir 5,14; 11,31; 21,28; 28,13).
    Zašto ipak do sada nisam u javnosti ovako reagirao? Stalno me vodila misao da ne treba u javnosti iznositi baš sve prljavštine i izmišljotine osobe koja paranoično napada druge i u svima, osim u sebi, vidi krivicu za svoj položaj. Dosadašnji stav prikrivanja, međutim, nije donio nikakav pozitivan plod te stoga i crkvena i građanska javnost konačno moraju biti upoznati s istinom. Ovo, pak, pišem i u nadi da će budući nakladnici knjiga mr. Lazara Ivana Krmpotića u bilješci o njemu konačno izbaciti sve ono što u takvu bilješku ne spada, te će na taj način poštedjeti bruke i sramote kako mnoge pojedince tako i institucije pa i hrvatsku zajednicu u ovoj sredini, zbog koje – kako je istaknuto i g. Krmpotić – radi sve što radi.
    Nažalost sve generacije obitelji Kujundžić (usp. Knjiga o Toni Kujundžić) i obitelji Dulić (usp. knjiga Veliko obiteljsko stablo Dulićevih), zatim mnoge slamarke (usp. knjige: »Umjetnost u tehnici slame« (prvo i drugo izdanje), te institucija »Pučke kasine 1878« (usp. knjiga »125 godina od osnutka Pučke kasine, 1878-2003«) ostat će obilježene neistinama-klevetama, koje je u njima napisao mr. Lazar Ivan Krmpotić ili koje su napisane u bilješci o njemu.
    Krajnje je vrijeme da nadležni uvide štetnost takvoga pisanja i objavljivanja, a odgovorni poduzmu i određene sankcije da sve ipak ne mora završiti na sudu.

Andrija Anišić