Arhiv tekstova
Penali s Varvodićem
Stjepana Grgića (1955.) vjerojatno samo mali krug znanaca i najbližih prijatelja zna po njegovom rođenom imenu, ali, kada se ista osoba oslovi sa svojim internacionalno poznatim nadimkom Pobro, onda se brojka ljudi koji ga znaju i poznaju širi unedogled. Povod za ovaj razgovor vezan je uz njegovu veliku ljubav prema najvažnijoj stvari na svijetu i najljepšoj igri na svijetu, nogometu, ali i činjenici da je najveći dio svoga života proveo družeći se s loptom i nogometašima oko nje.
4Malo ljudi zna da ste Vi u stvari rođeni Subotičanin. U kom kraju ste rođeni i otkuda nadimak koji Vas prati tijekom cijelog života?
Doista malo ljudi zna da sam se rodio u Aleksandrovu, subotičkom predgrađu poznatijem pod lokalnim nazivom Šandor i to iznad glasovite Čvorkove bare, jer sam se vrlo rano uslijed obiteljskih okolnosti preselio kod djeda u Hercegovinu. No, u rodnu Suboticu sam se vratio prilikom polaska u srednju školu. Glede nadimka Pobro, njega sam stekao još u ranom djetinjstvu i on znači kraticu od riječi pobratim, a po njemu sam poznat cijeli svoj život.
4Kada započinje Vaš nogometni život i ljubav prema najpopularnijoj svjetskoj igri?
Nogomet sam počeo igrati vrlo rano i zahvaljujući tjelesnim proporcijama već s 13 i pol godina sam zaigrao u seniorskoj momčadi »Šibenca«, jer se dogodila situacija da ih nije bilo dovoljno, pa su rekli: »Ajde, Pobro ti…«. Po povratku iz Hercegovine u Suboticu igrao sam u omladinskoj momčadi »Spartaka« i po riječima mnogih bio sam jedan od najtalentiranijih u svojoj generaciji.
4Zbog čega niste zaigrali i u prvoj momčadi jedinog subotičkog nogometnog prvoligaša?
Vjerojatno bih sigurno zaigrao za prvu momčad, ali sam se ponovno morao vratiti u Hercegovinu i kada sam opet došao u Suboticu, više nisam imao prilike za profesionalnije bavljenje nogometom. Zaposlio sam se na željeznici i nastavio amaterski igrati za momčadi »Lokomotive« i »Elektrovojvodine«. Kao mlađi sam igrao na poziciji vođe navale, ali sam se s godinama »preselio« na mjesto komandanta obrane.
4Usporedo s aktivnim amaterskim igranjem još aktivniji ste bili u krugovima profesionalnih nogometaša s kojima ste bili veliki prijatelj. Ispričajte nam zgodu s poznatim vratarem Hajduka i Spartaka Zoranom Varvodićem.
Prilikom jednog od brojnih druženja i nogometnih razgovora u kafiću »Saloon«, predložio sam Varvodiću, naravno, pred mnoštvom okupljenih nogometaša i gostiju, da šutiramo po pet penala – u večeru i piće za nazočne. Za one, koji manje prate nogomet, Zoran Varvodić je Hajduku donio naslov u Kupu maršala Tita, obranivši penal vrataru Rijeke Ravniću i potom sam realizirao odlučujući jedanaesterac. Oklada je pala uz uvjet, da ja dobivam i u slučaju neodlučenog rezultata.
4I što se dogodilo?
Bilo je 5-5 i moj veliki prijatelj je morao častiti cijelo društvo.
4Za Vas se veže i jedna stara gradska anegdota po kojoj ste zbog glasnog nogometnog razgovora u kasne noćne sate bili poliveni vodom s jednog gradskog balkona?
Bilo je to prije dvadesetak godina kada sam se s mojim najboljim prijateljem, inače glasovitim političkim aktivistom, zaputio iz kafića »Galerija« u tada glasoviti lokal »Valentino« na drugom kraju grada. U pitanju je bila žučna nogometna rasprava, koja se u pola četiri ujutro, a krenuli smo oko pola noći, »mokro« završila, s obzirom da nas je jedna gospođa polila sa svoga balkona kod nekadašnjeg »Da Uga«. Zanevši se u diskusiju, nismo ni primijetili da malko glasnije pričamo i da smo za tri i pol sata prešli samo stotinjak metara. Do »Valentina« nismo ni stigli…
4Kako se završila vaša nogometna diskusija?
Odlučili smo je dovršiti na malonogometnom terenu. No, kao znatno bolji igrač dao sam mom prijatelju 5 golova fore do 6 i na kraju ga dobio sa 6-5. Ali bez obzira na sve mi smo oduvijek bili i bit ćemo nerazdvojni prijatelji, a glede sportskih rasprava njih će biti dokle god smo živi.
4Za koji klub navijate?
Za Dinamo, baš kao i moj veliki prijatelj i oko toga se nikad ne možemo raspravljati.
4Hoćete li ići na iduće SP u Njemačkoj 2006. godine?
Za sada još ne mogu to tvrditi, ali, s obzirom da koncem godine planiram otići u Njemačku, tko zna.
4Na koncu, koliko Vam je životne radosti pružio nogomet?
Nažalost, nisam bio u prilici da profesionalno zaigram, ali sam uz amatersko bavljenje nogometom i družeći se s ljudima oko njega, uspio upoznati brojne ljude i steći prijatelje diljem cijele Europe.
g
