Arhiv tekstova
U radu je neophodna vizija
Godinu u kojoj Hrvatski kulturni centar »Bunjevačko kolo« u Subotici obilježava 35. obljetnicu od svoga osnutka, pratio je i zapažen rad njihovog Folklornog odjela. Cipar, Turska, Češka, Mađarska, Hrvatska, neke su od zemalja u kojima su članovi ovog Odjela nastupali, pronoseći slavu Centra, ali i svoga naroda i svoga grada.
Također, kako se bliži kraj godine i kako nas očekuju Godišnji koncert dječjih skupina te Božićni koncert »folkloraca«, dok je nedavno subotička publika mogla vidjeti i nastup njihove prve izvođačke skupine, prava je prigoda za razgovor s umjetničkim voditeljem Folklornog odjela Davorom Dulićem.
HR: Kada se osvrnemo unatrag, Vaša karijera folklornog plesača, pjevača, glazbenika i umjetničkog voditelja čini se doista bogatom. Kažite nam, na početku razgovora, kako je sve otpočelo tj. kada i gdje ste se upoznali s onim što danas čini osnovicu Vašeg profesionalnog angažmana?
Folklor sam počeo igrati još kao veoma mali, sa sedam godina, u HKPD »Matija Gubec« u Tavankutu. Nakon nekoliko godina prešao sam u AKUD »Ivo Lola Ribar« u Subotici, jer je njihov voditelj Zdravko Rodić dolazio u Tavankut, te nas je »odveo« u ovaj ansambl. U sedmom razredu osnovne škole postao sam član »Bunjevačkog kola«. Jedno sam vrijeme igrao paralelno i u »Bunjevačkom kolu« i u AKUD »Ivo Lola Ribar«. U ljeto 1993. godine sam za vrijeme turneje ozlijedio nogu. To pauziranje mi je ostavilo prostora za razmišljanje o kvaliteti rada, što želim činiti dalje. Sve su to bile stepenice do cilja, a cilj je bio »Lado«. Gledajući snimke na televiziji, fascinirao sam se ovim ansamblom. Mojoj sam majci od jedanaeste godine, svaki dan po povratku iz škole govorio kako ću igrati u »Ladu«. Nakon te ozljede, odlučio sam početi raditi kao voditelj folklornog ansambla HKPD »Matija Gubec«, a poslije otprilike godinu dana došao i prvi puta raditi u »Bunjevačko kolo«, koje je tada vodio Stipan Bašić Škaraba. Tu sam radio sve do 1996. kada sam otišao na studij u Zagreb.
HR: Odlaskom u Zagreb ostvarili ste svoj dječački san, postavši članom najreprezentativnijeg ansambla narodnih plesova i pjesama u Hrvatskoj »Lado«. Što je za Vas, u profesionalnom smislu, značilo iskustvo boravka u jednoj ovakvoj skupini?
U »Lado« sam primljen nakon audicije, na koju sam se prijavio odmah po dolasku u Zagreb. U ovom ansamblu sam ipak boravio samo jednu sezonu, jer sam »Lado« zamišljao drugačije. Zamišljao sam ga onako kakav je on danas. I u vrijeme mog boravka u njemu je radio profesionalni kadar, ali sve je ostalo funkcioniralo mnogo slabije. Radeći u »Ladu« najviše sam znanja stekao u domeni izvođačkog iskustva; kako se ponašati na pozornici, kako se ophoditi prema poslu, te stalno održavati profesionalni pristup poslu. To je bio pravi posao na koji sam išao svako jutro i bez obzira na emotivno stanje, morao davati sebe. Ponekad je znalo biti teško, ali čovjek se svemu nauči.
HR: U Zagrebu ste također započeli studij povijesti i etnologije, koji je u bliskoj svezi s bavljenjem narodnim pjesmama i plesovima…
Tijekom rada u »Ladu« paralelno sam studirao povijest i etnologiju na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Čitajući o etnologiji i odlazeći na »teren« saznao sam kako je folklor mnogo više od samog plesa i dao se u istraživanja na ovu temu, te me je to još više usmjerilo prema koreografskom i voditeljskom pozivu. S ovim ciljem sam prešao u tada najjači amaterski ansambl u Hrvatskoj, u Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana gdje sam radio kao asistent njegovog sina Andrije Ivančana. Godine 1998. počeo sam raditi u dječjem folklornom ansamblu »En Ten Tin«, veoma poznatom po nastupima na dječjih folklornim festivalima. Kako su ta djeca odrastala oformio sam njihov odrasli izvođački ansambl, koji sam vodio. U »En Ten Tinu« sam radio do studenoga 2002. godine. Rad u ovim ansamblima pružio mi je i mogućnost da mnogo putujem po svijetu. Proputovao sam gotovo cijelu Europu, boravio u nekim zemljama Južne Amerike i Azije.
HR: Krajem 2003. godine vratili ste se u Suboticu, i ubrzo u »Bunjevačkom kolu« počeli voditi Folklorni odjel. Što je iniciralo ovaj Vaš potez?
Vraćajući se u Suboticu, nailazio sam na komentare o tome kako mnogi od nas odu iz Subotice, steknu znanje i tamo ostanu. To me je na neki način provociralo. Pogledao sam oko sebe i shvatio da svi ti »moćni« hrvatski ansambli u kojima sam djelovao, rade u iznajmljenim školskim dvoranama bez ikakve infrastrukture, a definitivno su uspješni. U »Bunjevačkom kolu« sam uvidio potencijalno odlične logističke uvjete za rad. Također, i sama činjenica njegovog statutarnog uređenja, da je ono Centar a ne kulturno-umjetničko društvo, davalo je veći značaj cijeloj ideji te sam se odlučio ostati, prihvatiti izazov i ovdje nastaviti voditeljsku karijeru.
HR: Sada nakon dvije godine rada, uspjeli ste steći status inovatora i osobe zaslužne za preporod Folklornog odjela? U čemu se očituju novine koje su Vašim dolaskom (povratkom) uvedene?
Mene je u folkloru uvijek očaravala njegova duhovna energija iz koje se mogu stvarati vrhunske umjetničke obradbe. On se rađa iz velikog broja ljudi kroz veliki niz godina. To nije stvaralačka energija pojedinca, on je puno jači, kolektivan. Kada sam došao u »Kolo« upravo sam na tome htio raditi. U kulturi samo one stvari koje su inicirane umjetničkim porivom imaju perspektivu k vrhunskim rezultatima. Nije dovoljno samo se okupljati zarad druženja, mora postojati i vizija iznad toga. Nešto između glava i plafona. A mnogi sve svode na činjenice – ili plešeš dobro ili loše. Dok god nisam postigao u skupini jedan takav emotivni naboj i strast, bio sam nezadovoljan. Postavio sam sebi zadaću, i mislim da sam u tome donekle uspio. Ako mogu Zagrepčani, Splićani, Osječani, Beograđani, čak ponekada i u lošijim uvjetima, ali s umjetničkom vizijom, znanjem i radom ostvariti svjetske rezultate, ne vidim zašto to ne bi mogli i Subotičani.
HR: Takav Vaš pristup se donekle ogleda i u jednoj novoj programskoj koncepciji…
Mogućnost odabira programa je velika. Ljudi moraju biti svjesni da »Bunjevačko kolo« nije ansambl bunjevačkih pjesama i plesova. Ono je hrvatski kulturni centar, a sve te njegove odrednice postaju bitne samo ako se kvalitetno radi. Radimo najjača koreografska djela hrvatskih autora koja plešu isključivo najjači ansambli u Hrvatskoj. Priredili smo neke od koreografija osnivača i predsjednika Udruge folklornih voditelja i koreografa Gorana Kneževića – Međimurske svatove, zagorske, prigorske plesove i slično. Vido Bagur nam je postavljao hercegovačku poskočicu Linđo i plesove zapadne Hercegovine. Za otprilike dva tjedna dolazi prof. Branko Šegović iz Splita i postavit ćemo splitske i vrličke plesove. Ja sam postavio par svojih koreografija koje su plod rada na »terenu« u Slavoniji, Lici, Imotskoj Krajini, Zagorju… To su nove koreografije u »Kolu«. Ima dosta novoga, a također i puno planova. Mislim da je »Kolo« krenulo jednim prepoznatljivim tempom, da stvaramo nove programe, da smo svaki puta sveži i novi. Po statutu imamo obvezu baviti se tradicionalnim kulturnim naslijeđem Bunjevaca i Šokaca, ali i naroda s kojima živimo na ovim prostorima. Postavili smo mađarske plesove iz okolice Debreczena, plesove iz Zapadne Srbije od prof. Zvonimira Ljevakovića, jednog od najjačih autora hrvatske pozornice, makedonske koje smo obnovili, potom rusinske od jednog od poznatijih rusinskih autora u Vojvodini. Naš rad se ne zasniva na proučavanju i čuvanju spomenutih plesova, ali zašto ih mi kao vrhunski reproduktivci ne bismo mogli izvoditi. Činjenica je da bismo mi trebali biti reprezentacija bunjevačkog folklora. Ako bismo se samo time bavili onda bismo se na neki način zatvorili, a mislim da sposobnosti naših članova i naš Centar, puno više zavređuju i puno više mogu.
HR: »Bunjevačko kolo« ima svoj ogranak u Starom Žedniku, a slična je inicijativa nedavno pokrenuta i na Bikovu?
Ovo je već deseta godina kako ogranak »Bunjevačkog kola« kontinuirano radi u Starom Žedniku. U toj skupini radi 80-ero djece. Prije nešto više od mjesec dana osnovan je ogranak i na Bikovu, gdje u Domu kulture imamo školu folklora. Bez obzira što su uvjeti izuzetno loši, djeca dolaze puna entuzijazma. Velika je i značajna podrška njihovih roditelja. Na Godišnjem koncertu sada za vikend publika će moći vidjeti njihov prvi nastup. Folklor polazi 37-ero djece, što nije malo za jedno Bikovo. Nadamo se da će ih u budućnosti biti još više. Tamo dobivaju osnovna znanja, a kada krenu u grad u školu, trebali bi ih selektirati u starije uzraste. Važno je da odgajamo naše igrače i pjevače. Tako ćemo ostvarili jednu cjelinu u radu.
HR: Koliki je broj članova trenutačno u Folklornom odjelu?
U Folklornom odjelu trenutačno ima 290 plesača, od toga 250-ero u dječjem ansamblu, koji je podijeljen u sedam skupina. U svakoj skupini je u odnosu na prošlu godinu za 30 posto uvećan broj članova. Drago mi je da se na ovom drugom godišnjem koncertu, otkako ja vodim ovaj Odjel, kao i na prošlom pojavljuju dvije nove skupine. Ako nastavimo s takvim trendom, to će biti doista sjajno. Želimo da stvorimo jednu školu folklora, koja bi, osim statusno i plaćom, stvarala praktički profesionalne plesače i pjevače. Jedan dugoročan rad mora uroditi rezultatima i prepoznavanjem.
HR: Kada i gdje će se održati Godišnji koncert Dječjeg folklornog ansambla?
Godišnji koncert Dječjeg folklornog ansambla održat će u Velikoj dvorani HKC »Bunjevačko kolo«. Pošto ne nastupamo u Dvorani sportova koncerti će biti davani u tri termina 25., 26. 27. studenoga. Početak koncerata je u 19 sati. Imamo probe više puta tjedno i vrlo je važno da prikažemo ono što su naučili. Zato pozivam što veći broj ljudi da dođu i podrže mladost, jer je puna dvorana za njih veliki stimulans.
HR: Poznato je kako za poziv umjetničkog voditelja folklornih ansambala na ovim prostorima ne postoji službeno školstvo. Stručno osposobljavanje pretežito podrazumijeva seminare i tečajeve, a i Vi ste pohađali niz sličnih iz oblasti narodnih plesova i pjesama. Kako se u takvim uvjetima profesionalno izgraditi?
Pohađao sam dva ciklusa seminara Hrvatske škole folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Ovu školu je osnovao Ivan Ivančan, koji je sada njezin mentor. Na nekima od tih seminara sam kasnije sudjelovao i kao asistent, a već par godina honorarno predajem na seminaru panonskog folklora u Vinkovcima, koji organizira Blanka Žakula, jedna od predavačica na Hrvatskoj školi folklora. Tu predajem plesove bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Ipak, nedostaje službeno, akademsko obrazovanje za ovaj posao. Mi nemamo do kraja izrađene norme, jedno je seminar, a drugo sustavna naobrazba iz pedagogije, metodologije rada, didaktike… Većina nas u ovoj struci je stvorila same sebe. To su individualna ulaganja, financijska, vremenska, radna.
HR: Kakva je, prema Vašem mišljenju, pozicija i uloga bavljenja folklorom u današnje vrijeme?
Folklor je danas popularan svugdje u svijetu. Pogotovo sada u vrijeme globalizacije. Europa i svijet puno ulažu u te tradicijske razlike, jer to što mi moramo raditi i živjeti skupa kako bi nam bilo ljepše i ugodnije, ne znači da se moramo stopiti i nestati. Toga je ta Europa koja se ujedinjuje izrazito svjesna. Puno sredstava se ulaže u očuvanje, čak i istraživanje folklorne baštine, što vidim kao veliku prednost. U struci glede onoga čime se danas bavimo postoje podijeljeni i oprečni stavovi. Naravno i načini bavljenja folklorom su različiti, tako da danas imamo ansamble koji njeguju izvorni folklor, ali i one koji rade obrađenu izvedbu prilagođenu pozornici. Najnoviji je stilizirani folklor, nešto poput scenske predstave koja je inspirirana folklornom građom. Motiv je etno, iz folklora, a sve ostalo autorsko djelo stvaratelja. Primjer toga je irski ansambl »Lord Of Dance« gdje nema mnogo njihovih tradicionalnih kostima, svoj korak su izmiješali s američkim, zatim s elementima modernog baleta i jazz plesa, ruskom akrobatikom… Jedino se elementi tradicionalne irske glazbe provlače sve vrijeme kroz njihov nastup. Postavlja se niz pitanja do koje granice ići u ovakvom postupku. Ja sam, kao što se to vidi kroz naš rad, pristalica obrađenog folklora. Smatram da trebamo s vremena na vrijeme raditi i iskorake u stilizirani oblik, ako dođe do takvih ideja unutar samog procesa rada.
HR: Je li folklor uopće i na koji način može biti, privlačan mladima koji bi se njime potencijalno bavili? Što biste u tom kontekstu poručili novim naraštajima?
Većina ljudi gleda na folklor s predrasudama. Misle da je to nekakvo »seljačko« skakanje i vikanje. Poručio bih mladima da se oslobode takvih predrasuda jer će kroz bavljenje ovom aktivnošću moći spoznati jednu drugu dimenziju kolektivnog rada, a zasigurno i drugačiji pogled na sam folklor. Kada vide koliko je to zahtjevna i složena disciplina, koliko znanja mogu steći iz oblasti glazbe i plesa, povijesti, upoznavati svoj i druge narode, mislim da će promijeniti mišljenje. Motiv mladima koji se bave folklorom a i neka vrsta nagrade jesu putovanja. Kvalitetno utrošiti svoje vrijeme i prije svega dobro se osjećati, to je cilj. A ponekada i putovati i prezentirati ono što imamo i vani. Poručio bi im da se uključe i rad, i što je jako važno da izdrže do prvog stajanja na pozornicu, jer to je jedno posebno stanje duha, koje se teško može opisati riječima. Stati pred sto ili pet tisuća ljudi, emotivno se ogoliti i bezrezervno dati publici sve ono što smo uvježbali.
HR: Kakvom vam se iz ugla umjetničkog voditelja, čini folklorna tradicija bunjevačkih Hrvata?
Moramo biti svjesni da je ona vrlo bogata, ali i kompleksna na ovom teritoriju. Mi smo puno toga donijeli u ove krajeve, ali i poprimili od naroda s kojima smo kroz povijest živjeli. To se osjeća u glazbi, u elementima plesova i u pogledu tradicionalne nošnje. Od svega smo najviše zadržali naš govor, štokavsku ikavicu. Folklor je uvijek odraz socijalnih, ekonomskih i povijesnih prilika. Izrazito puno plesova u nas postoji. Poznata su 22 bunjevačka plesa. Sva su zapisana, prvi ih je zapisao dr. Ivan Ivančan pedesetih godina prošlog stoljeća. A nedavno je prije par godina naš sugrađanin Stevan Tonković Pipuš izdao knjigu bunjevačkih plesova. Što se tiče pjesama, u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, pronašao sam mnogo pjesama. Zapisivani su pretežito tekstovi, a malo je notnih zapisa. Postojeće notne zapise u okviru »Bunjevačkog kola« polako obrađujemo i postavljamo na pozornicu. Naglasio bih kako možemo biti ponosni na našu folklornu tradiciju. Ne znam koliko će čitatelji vjerovati, ali Kinezi na Tajlandu su »ludjeli« na naš folklor, u Južnoj Americi, u Engleskoj, svugdje su bile broj jedan. Svi vodeći hrvatski ansambli izvode bunjevačke plesove kao posljednju koreografiju, na bis. I pokraj toga, mislim kako bismo trebali više raditi na njenom proučavanju i arhiviranju.
HR: Svojevremeno se pričalo kako će u okviru hrvatske zajednice u Vojvodini biti pokrenuta škola folklora koja bi podrazumijevala različite tečajeve. Vi ste spominjani kao jedan od predavača…
Mi moramo naći načina da naš folklor opstane, da nađemo načina kako ga raditi i prezentirati. U okviru zajednice postoje manja i veća društva, i jednostavno je važno da se svako odredi u domenu svojih mogućnosti. Teško je da neka manja društva plešu neke plesove jer nemaju kadrove da ih poduče, nemaju adekvatne nošnje, instrumente da bi ih izvodili. Većina takvih društava bi se trebala baviti upravo lokalnim folklorom, u kome su najbolji. Mi moramo ljude educirati najviše o tome kako taj folklor istražiti, kako održati jednu izvornu grupu. Ljudi taj folklor znaju, samo im treba pomoći kako da taj rad usklade na pozornici, da budu što originalniji. Veći hrvatski ansambli su u Subotici, Somboru i Tavankutu. Mi ne negiramo ostale. Trebalo bi u Centru postojati nekoliko ljudi koji bi u svakom trenutku mogli pomoći rad manjih društava. Otići u Monoštor, Bereg, Golubince… Centar je dužan pomoći, i važno je da postoje druga društva, jer bez njih i mi ne postojimo.
g
