Arhiv tekstova

Iz doba Ažuvinaca sačuvano je nekoliko kronika, opisa djela hrvatsko-ugarskog kralja. Iz kronike suvremenika Jánosa Kükülleija saznajemo »da se kralj isticao u ratnim vještinama, ali je istodobno bio vrlo učen i s velikim žarom se bavio astronomijom... bio je čovjek srednje visine, čvrstog pogleda, imao je kuštravu kosu i bradu, prijateljsko lice s mesnatim usnama i pomalo su mu ramena bila kriva« (zapravo je bio grbav). Ludovik I. Veliki (I. Nagy Lajos) je za vrijeme svoje četrdesetogodišnje vladavine (od 1342.-1382. godine) često ratovao, sam je bar tri puta bio ozbiljno ranjen, ali je na kraju sve rane preživio, rado je i lovio, i u jednom lovu jedan medvjed ga je skoro ubio. Prvi vojni pohod je pokrenuo 1343. godine protiv Raške (Srbije), da bi onemogućio teritorijalno širenje Nemanjića. Sljedeće godine ratuje u Besarabiji, a 1345. godine s velikom internacionalnom armijom vodi rat protiv najvećeg protivnika – Poljske i Litve, koja je tada bila još poganska. Za ova ratovanja bio mu je potreban novac, jako mnogo novca, pa je shodno tome nastojao sve centralizirati, bar što se kraljevskih prihoda tiče. Tri rata s Venecijom osigurala su mu vladavinu Dalmacijom od Kvarnera do Drača (u Albaniji). Ratovi u Litvi osigurali su mu krunu poljskog kraljevstva i osnivanje dinastije Jagelovič, ali tri rata za napuljsko kraljevstvo (u razdoblju između 1347.-50. godine) odnijela su mu mnogo srebra i zlata, ali se završio praktičnim neuspjehom.

 

Opis jedne srednjovjekovne vojske 

 

Pisali smo već o raznim stanovnicima u srednjem vijeku, ali o onima čija se djelatnost općenito najviše opisuje u povijesti, vrlo malo ili nikako nismo spominjali - a to je vojska, oni koji su ratovali i izvojevali pobjede i gubili bitke, pa često povjesničari pojedine bitke vole opisati kao sudbonosne za jedno kraljevstvo, kao primjera radi: Boj na Krbavskom ili Boj na Kosovskom polju, Mohačka bitka itd. Tako se stvaraju određeni »nacionalni mitovi« u stilu »što bi bilo, da je bilo drugačije«. Suvremeni povjesničari ipak mnogo kompleksnije gledaju na povijest, i nju promatraju prije svega kao proces u kojem su bitke samo epizode. Zahvaljujući ugarskim i talijanskim kroničarima, kojih u XIV. stoljeću imamo već podosta, znamo kako je izgledala vojska Ludovika I. koju je poveo u Italiju, prvo da postavi brata za napuljskog kralja, a drugi put da osveti ubojstvo njegovog brata u Napulju. Vojska Ludovika I., ili njegovog oca Karla I., sastojala se od tri »vrste vojnika«. Prvi dio vojske su činile regularne kraljevske trupe, drugi dio su činili najčešće strani plaćenici koji su angažirani prilikom pojedinog vojnog pohoda (npr. u Italiji Talijani), a treći dio su bili tzv. »plemići ustanici«. Regularnu vojsku su činile kraljeve i kraljičine banderie (od talijanske riječi za zastavu), u to doba cca. 1000-2500 vojnika, zatim banderije baruna i vodećeg svećenstva, biskupa i nadbiskupa, kardinala. Obično je angažirana i kraljevska županijska stajaća vojska jobagiones castri, po jednoj županiji 400 boraca, s onih teritorija koji su bili najbliži teritoriju »države« na koju se napadalo. U slučaju pohoda na Napulj sigurno su bili angažirani pripadnici županijske vojske iz slavonskih županija (u Dalmaciji i Hrvatskoj takva vrsta vojske nije postojala). Najslabiji dio vojske su bili »plemićki ustanici«, kojima u elitnim jedinicama nije bilo mjesta, prije svega jer nisu pripadali vrhovnom plemstvu. Ako su se pokazali u borbi, mogli su »zaraditi« titulu i imanje, to je bio i najčešći povod zašto su krenuli u vojne pohode.

 

hrvatski vitez u napuljskom ratu

 

Po svjedočenju darovnice dvorskom vitezu hrvatskog podrijetla Mermonyu, »od svoje imovine i na svoj trošak je s dobrim oružjem opremio svoju mnogobrojnu vojnu kompaniju, s kojom se u Dalmaciji priključio vojsci Ludovika I. Pod Napuljom u bitkama je oslijepio na lijevo oko, a šest njegovih familijaraca na tom mjestu, istoga dana je izgubilo život. Svom kralju je posudio i novac, petsto zlatnih forinti, za plaću najamnim vojnicima. Odmah poslije ovog čina, sljedeći dan je pao u zarobljeništvo Talijana, u kojem je skoro pet mjeseci tamnovao u jednoj prljavoj ćeliji, gdje su ga strogo čuvali. Odavde se izbavio tako što je sam sebi platio otkupninu od trista zlatnih forinti, nakon čega se veselo priključio svojim vjernim suborcima« Očito, čovjek je uživao u vojničkom životu, a nije uzalud potrošio novac, kralj ga je sigurno bogato darovao.