Arhiv tekstova
Golgota kukujevačkih Hrvata
Kukujevci, župa Đakovačko-srijemske biskupije, smještena u dunavsko-savskom međuriječju na području Srbije, najistočnije je naselje s hrvatskim ikavskim stanovništvom.
Vojvođanski, posebice srijemski Hrvati, i to oni iz sela bližih Hrvatskoj, mjesecima su bili izloženi nasilju određenih regularnih policijskih jedinica i vojnih skupina Republike Srbije. Uz dodatne pritiske pripadnika Srpske radikalne stranke, militantnih skupina srpskih izbjeglica te seoskih vlasti, uz znanje općinskih i državnih organa, tijekom 1992. i 1993. godine Hrvati iz Šida i okolice masovno su se iseljavali, napuštajući svoju stoljetnu postojbinu. Do početka rada u cijeloj općini Šid živjelo je 21.000 Srba, 6.000 Hrvata, 3.000 Slovaka i oko 100 stanovnika drugih nacionalnosti.
STRAH U SILOSU: Nevolje i prvi regsitrirani slučajevi iseljavanja zabilježeni su u proljeće 1991. Tada je, prema provjerenim podacima, bivša JNA podijelila oružje seoskom srpskom stanovništvu, koje se još uvijek nalazi u njihovim kućama. Neće se ni oduzimati, jer je, navodno, potrebno zato »Što rat još nije završen i ako Hrvati napadnu upotrijebit će se u ‘pozitivne svrhe’«. U to vrijeme republička policija upućuje jedinicu od 100 specijalaca da osiguraju granicu prema Hrvatskoj. Pripadnici te jedinice smješteni u blizini Kukujevca, na čelu s Nenadom Bućinom u oklopnom transporteru, svakodnevno su ulazili u selo i izvodili Hrvate iz njihovih kuća. Vodili su ih u silos izvan sela i tamo premlaćivali. To je trajalo mjesecima. U studenom 1991. delegacija sela bezuspješno je pokušala ugovoriti sastanak s predstavnicima Skupštine Općine Šid, da bi ih konačno primio načelnik policije u Šidu. Nakon prosvjeda, potkrijepljenog brojnim modricama na tijelima članova delegacije, u selo je upućena specijalna policijska jedinica iz Novog Sada i Beograda. Nasilje Bućinovih specijalaca privremeno je prestalo, ali je cilj bio postignut-iz Kukujevaca iselilo je četrdesetak najčešće hvatanih i premlaćivanih Hrvata sa svojim obiteljima.
S proljećem 1992. pojavljuju se u selu skupine dobrovoljaca koje svake noći pucaju po hrvatskim kućama. Pucali su i na župnu crkvu, o čemu svjedoči kukujevački župnik Stjepan Maroslavac koji je i sam bio prisiljen napustiti župu. Za vrijeme ofenzive agresora na Vukovar i Hrvatsku, udarni dio snaga prolazio je kroz Kukujevce, pa je mladi župnik imao česte polnoćne posjete »drugova oficira« s crvenim petokrakama koji su mu s automatima na kancelarijskom stolu postavljali pitanja u stilu: »gdje kukujevačke ustaše drže orzužje«, ne propuštajući mu spomenuti kako i njega samoga može »mrak pojesti«, a da nitko ne sazna kako i zbog čega. Nasilje nad Kukujevačkim Hrvatima kulminiralo je masakrom u srpnju 1993. kada je pobijena obitelj Oskomić – supružnici Nikola i Agica i njihova stara teta Marija Tomić.
Iseljavanje se ubrzalo, a nije ga moglo spriječiti ni uhićenje osumnjičenih za ubojstvo, koje je ionako imalo manje veze sa zaštitom Hrvata i drugih nesrba, a više sa srpskom unutrašnjom politikom. Zanimljivo je da su se, neposredno po ubojstvu Oskomićevih, u selu pojavile skupine srpskih izbjeglica zainteresiranih za razmjenu imovine, a vjerojatno dobro informiranih o prethodnim »akcijama za stimuliranje Hrvata na iseljavanje«.
POVIJEST SE PONAVLJA: Je li to doista kraj za Hrvate u Kukujevcima, mjestu koje se pod nazivom Kukurkudhel i sa svećenikom Šimunom spominje još u 14. stoljeću? Kraj župe utemeljene početkom 18. stoljeća, kada je tu doselilo 120 obitelji iz susjednih Nijemaca, predvođeni svojim svećenikom Andrijom Natalijem? Još od dana prvoga župnika Matije Kljajića 1729. pa do današnjeg 36. po redu, Stjepana Maroslavca, život kukujevačkih Hrvata nije bio lak.
Brojni Nijemci, s kojima se Hrvati u Kukujevcima skladno živjeli, dolaskom Hitlera na vlast počeli su otvoreno ispoljavati mržnju prema Hrvatima i ostalima, govoreći: »Srbe u Srbiju, Hrvate u Karpate«, a Srijem, Banat i Bačka trebali su postati »Mali Reich«. Tako se dogodilo i to da je u studenom 1944. njemačka vojska u povlačenju minirala i porušila župnu crkvu Presvetog Trojstva sagrađenu za vrijeme Marije Terezije. Danas ista ta crkva, koju su svojim sredstvima i znojem obnovili sami Kukujevčani, postaje nijemi svjedok stradanja i iseljenja Hrvata, od kojih oni rijetki koji su ostali u očaju govore: »… Bespomoćni smo… Svi smo se pomirili sa sudbinom, to je neko moranje!« Napuštajući Kukujevce, toplog svibanjskog dana 1994. godine, zaključujem da su se u njima »dogodili Hrtkovci« više nego u Hrtkovcima. Prolazeći kroz općinski centar Šid uočih povelik grafit: »Živjeti će ovaj narod i poslije ustaša jer Bog je Srbin i nebesa su naša!«. Prisjetih se predaje koja živi do danas u narodu o kukujevačkim Kalotincima na kojima je 1335. godine za vrijeme župnika Šimuna bila crkva i oko nje groblje i prvo naselje Kukujevci. Danas je na Kalotincima vječno prebivalište tisuće i tisuće Kukujevačkih Hrvata. Predaja kaže da naziv Kalotinci dolaze od riječi kalota što znači lubanja, jer su, navodno, Turci na tom brežuljku poubijali puno ljudi. Vjerojatnija je predpostavka da je mjesto dobilo ime po brežuljku koji se uzdiše poput Kalote = lubanje. Bilo jedno ili drugo točno, Kalotinci svakako imaju veze s Golgotom Kukujevačkih Hrvata! A i šidski grafit, zasigurno!
