Arhiv tekstova
Priznanja i u matičnoj zemlji
O »Rastatkinji« talentiranog autora Antuna Karagića kritika piše: »Komad je pisan živo. Nema u njemu umarajućih, dugih razgovora, ni tumačenja. Radnja je puna lakoće, okretnosti, zapletaja i novih raspleta, te se do kraja prati s neumanjenom napetom znatiželjom, kako će se stvar konačno svršiti, a da se ne predviđa što se piscu mora priznati. To je ujedno i znak vitalnosti u komadu, u kojem ne postoji prikaz stvari po običnim šablonama. Sama je stvar, doduše, uzeta iz svakidašnjeg života, te u njoj nema ništa izvještačenog ni izmišljenog. Ali je uspjelost komada uvijek baš u tom, da takve stvari, koje svaki dan oko sebe gledamo, prikaže u tako živom i plastičnom ruhu, da mi to s užitkom slušamo. A to Karagiću polazi za rukom, što svjedoči da ima dar za pisanje igrokaza.« (Naše novine, Sombor, 1944.)
Sada nam tek može postati jasno zašto Karagić svoj jezik približava hrvatskom jezičnom standardu: želi da ga hrvatska publika u cijeloj Mađarskoj razumije, a moglo bi se dodati da mu je neskrivena želja bila izvedba njegovih djela i u Hrvatskoj.
»ANKA BERIĆEVA«: Slijede i njegovi drugi netiskani radovi – »Pošteni varalica« (komedija u tri čina), »Anka Berićeva« (tragikomedija u tri čina). Radnja tragikomičnog djela »Anka Berićeva« odvija se na prostoru gornje Bačke prije rata. Dramska je radnja nejedinstvena i rastrgana, a dramska motivacija i ne postoji. Djelo stoji pod tipičnim opterećenjem krvi i nagona, čemu je, valjda zbog efekta pred publikom, Karagić dosta često pribjegavao, ali na žalost posve neuspješno. U uvodu tragikomedije »Anka Berićeva« iznosi: »Ovo moje djelo posvećujem vama, siromasima i bijednicima. Još u najranijoj mladosti svojoj bio sam svjestan: da nije sirotinje, ni sunce ne bi sjalo… U najtežim trenucima svog mukotrpnog života i neizrecivih patnji, mislio sam na vas, bijednike i siromahe, vjerujući i uzdajući se u vas, jer vi ste opstanak, budućnost, dika i ponos divnog naroda.«
Jednočinka »Šepa« pokazala se na premijeri 1940. godine popularnom, te je uz novi kazališni komad »Svijest« 1942. godine nagrađena na dvanaestom natjecanju Matice hrvatske Hrvatskih kazališnih dobrovoljaca u Zagrebu. Autor na taj način postaje poznat i izvan bačvanske ravnice, donekle priznat i u matičnoj nam zemlji.
POHVALNE KRITIKE: »Šepu« je izvelo i Hrvatsko kulturno društvo »Miroljub« u Somboru, a kritika 1943. godine donosi da je »‘Svijest’ nagrađen kazališni komad, čiji je sadržaj uzet iz čisto bunjevačkog narodnog života. Komad je s velikim uspjehom odigran u Gari i u Bácsalmásu«. Godine 1941. za vrijeme Drugog svjetskog rata južni dio Mađarske, koji je Trianonskim ugovorom oduzet, ponovno je integriran u državni korpus Mađarske. Igrokaz je izveden i u Santovu. Karagić istrajno radi, prema svojim mogućnostima, na očuvanju nacionalne svijesti, a putovanjem i nastupima garske kazališne družine dolazi do izražaja zamisao utemeljenja putujućeg hrvatskog kazališta. U kalendaru Danica 1940. godine u članku »Položaj diletantskog kazališta u Mađarskoj« iznosi se da u domovini postoji dvanaest amaterskih društava koja njeguju hrvatsku materinsku riječ. Nastupi im nisu bili mnogobrojni, ali bar jednom godišnje znali su upozoriti svoj narod da ne zaboravi vlastitu riječ. To su bile takozvane godišnje priredbe, koje su uvijek bile prikrivene nekim vjerskim nadjevkom. Karagić navodi i neka imena od družina: Bunjevačka omladina kaćmarskog katoličkog kruga, Bunjevačka omladina u Gornjem sv. Ivanu, Santovačko-šokačko-momačko društvo, Bačaljmaško-bunjevačko-omladinsko društvo, Šokačko-katoličko-momačko društvo u Kalu i druga.
I novi igrokaz »Šepa« donosi autoru nov uspjeh. Naime, ne manjkaju pohvalne riječi ni od strane kritike (Naše novine, Sombor, 1943.): »Predstavljači i predstavljačice shvatili su ozbiljno uloge i svi do jednog uživjeli su se u njih tako da je cijela dramska radnja toga našega najboljega nacionalnog komada bila jedna cjelina.« Zagrebačka prosvjetna sekcija »Društva bačkih Hrvata« ovaj komad je također davala, ali samo 1944. godine.
Nastavit će se
