Arhiv tekstova

Pogled u nebo

Ovih dana sam malo šokiran. Imao sam nekoliko susreta s ljudima i razgovarao. U razgovorima stalno dominira tema – tužba na sadašnji trenutak. Zaključak svih tih razgovora je pomalo optuživanje, izričaj nemoći, nezadovoljstvo i vrlo lako kritizerstvo. Ako ovako nastavimo, neće se ništa popraviti, mi ćemo biti sve slabiji, situacija se neće promijeniti, a otrov polako i sigurno razara našu nutrinu. Čak i na području vjere se osjeća nekakva »zasićenost«. Ti sugovornici »bježe« na »kratke mise«. Ne žele propovijed, ne žele slavljenje, ne žele ono što im vjera stvarno može dati. Tako se nažalost zatvaramo jedinoj pomoći koju nam daje Bog i ostajemo uvelo lišće. Više ne pišemo budućnost nego prošlost. Koje li tuge? Na ovu temu sam posegao ponovno za jednom meditacijom i osjećam da je »pogodak«. Naime, »Svatko je kovač svoje sreće«, kaže poslovica. »Život je borba«, tvrdi Sveto pismo. »Samo se kroz trnje stiže do zvijezda«, stara je latinska izreka. Čovjek je stvoren kao aktivno biće. Na njemu je da se trsi da radi, da se bori, da se odupire i da napokon pobijedi. Zemlja je poput arene u kojoj treba pobijediti. Gledaju nas ljudi, gledaju nas nebo i anđeli, gledaju nas pokojni prijatelji.
    U toj borbi nismo sami. Isus je sišao među nas, zaodjenuo se ljudskom naravi, uzeo sve naše probleme i naše bolesti na sebe, naše krivice pokopao u grob, noseći križ ispred nas, sve do uskrsnuća. Nitko od ljudi ne treba očajavati, svatko može stići na cilj. Moguće je posrnuti, ali ne i pasti. Ako i padneš, opet se možeš dići.
OSLOBODITI SRCE ZARAD VJEČNOSTI: Čovjek je stvoren da nogama stoji na tlu, a da su mu glava, razum i volja usmjereni prema nebu. On živi na zemlji, ali mu je cilj nebo. On prolazi zemljom da bi ušao u nebo. Na zemlji mu je potrebna zemaljska hrana, ali od te hrane se ne preživljava smrt. To često zaboravljamo!
    Zemlja je mjesto čovjekove kušnje, patnje i smrti. Isus nas je upozorio da zemljom vlada knez ovoga svijeta, kojega je Isus osudio i koji će biti izbačen. Knjiga Otkrivenja, koju čitamo ovih Uskrsnih nedjelja u crkvama, nas upozorava da je s neba zbačen tužitelj naše braće, Sotona, i bačen na zemlju da se do kraja svijeta bori s vjernima Isusu. Iz toga slijedi logičan zaključak za naš život i rad na zemlji.
    Htjednemo li posjedovati zemlju, vežemo li se uz bilo što na zemlji, to nam postane najvažnije, tada se vežemo i uz kneza ovoga svijeta. Nasuprot toga, ako smo spremni sve ovdje izgubiti, ako smo sposobni odijeliti se od svega, osloboditi srce od svega uz što se ono vezalo i uz što ono prianja, ako smo spremni radije umrijeti i poginuti negoli povrijediti savjest i ubiti duha u sebi, tada smo oslobođeni od vlasti kneza ovoga svijeta, tada smo slobodni i vječni. Isus je došao da u nama uništi đavolska djela, on je došao da pobijedi grijeh, smrt i đavla. Poslanica Hebrejima nas upozorava da je potrebno gledati u začetnika i dovršitelja vjere, u Isusa Krista, kako ne bismo uzdrhtali, izgubili nadu i bili poraženi.
    Stoga moramo sami sebe upozoravati da se ne zagledamo u zemlju, nego u nebo. Potrebno je da se neprestano odvajamo od svega što nas želi pričvrstiti uz materijalno i ovozemaljsko, a vežemo se uz ono što je vječno, plemenito, humano, što je spremno žrtvovati se za ljude i nikada ne prodati vlastiti život. Potrebno je nikad ne dopustiti da nas zahvati snaga i sila kneza ovoga svijeta, da nas njegove čete ne bi vezale i prisilile da mu budemo robovi. Čim smo spremni svega se odreći i, s druge strane, prihvatiti svaku bol i patnju, pa i smrt, prihvatiti svaki strah – tada smo slobodni od kneza ovoga svijeta. No, čim zbog straha prihvaćamo pogaziti savjest, čim smo zbog nekog imutka i užitka spremni učiniti zlo, čim zaboravimo da je naša domovina na nebu i da je naš jedini Otac onaj na nebu, tada padamo u zamke Zloga i postajemo ovisnici o zemlji, o zlu, o smrti. Tad nas strah mori i tad nemamo kamo.
BORITI SE DOBRIM DJELIMA: Potrebno se znati boriti. U svakom trenu života podignuti pogled prema gore, vidjeti oblake i sunce i znati da je gore naš dom. Potrebno je zato i u sebi neprestano promatrati kreposti, humanost, dobrotu, vjernost, umjerenost, čistoću, savjest i ne dati se otrgnuti od puta svjetlosti. Čim nas je nešto vezalo – treba se brzo pokajanjem ili odricanjem odvezati.
    Isus nas je upozoravao da će se tamo gdje bude strvina skupljati i orlovi. Tamo, dakle, gdje mi i naš život načinimo strvine, gdje postanemo mrtvi jer smo počinili grijeh i jer smo se vezali uz zemlju, tamo se okupljaju zvijeri i ptičurine koje raznose naše biće, uništavaju naš život i razaraju našu budućnost. Na nama je da letimo, a ne da se vežemo uza stijenu, uz svakidašnji kruh i novac. Na nama je da svaki dan pokušamo učiniti bar jedno dobro djelo, da bar nekom danas oprostimo, da bar jedan grijeh okajemo, da bar jednog čovjeka utješimo, da bar neko dijete lijepo pogledamo, da bar nekoga nazovemo i reknemo mu toplu ljudsku riječ. U tome je pobjeda nad smrću, nad depresijama, nad bolešću.
    Kad više ništa ne možemo, tada bar možemo izreći riječi: »Isus je Gospodin.« Ponavljajmo to svojoj duši i osjetit ćemo da su se raskinuli naši okovi. Dovoljno je da se neprestano podsjećamo da smo djeca Božja, da je Bog na nebesima naš Otac, da je on svemoguć i da je njegov Sin jedini Gospodar neba i zemlje. Kad nas uhvati tjeskoba i muka, dovoljno je da zavapimo i Gospodin će nas čuti. »Jer tko god zazove ime Božje biva spašen«, kaže prorok Joel.
    Najteži problemi naše psihe i duha nastaju kad ne znamo izlaz iz depresije i anksioznosti. Potrebno je stoga znati moliti, odreći se zla i prihvatiti dobro i Božju ispruženu ruku. Potrebno je to iskušati, jer tako se postaje iskusan i iskustven vjernik i čovjek, te se onda i drugima može pomoći.
    Sada je pred nama blagdan Spasova – Isusovo Uzašašće na nebo – stoga je razumljivo da svoj pogled podignemo prema nebu. Previše smo na zemlji i u zemlji da bismo postali stvarno kršćani.