Arhiv tekstova
U potrazi za egzistencijalnim identitetom
Novosadskom romanopiscu, pjesniku, esejisti, novinaru, dramatičaru i filmskom autoru Petku Vojniću Purčaru (Subotica, 1939.), nakon tri zbirke poezije »Kameno žito« (1980.), »Sol u vjetru« (1985.), i »Putovanje prema Crnome moru« (2002.), u zajedničkom izdanju Orpheusa i Petko Studia iz Novog Sada, Apostrofa iz Beograda i Dore Krupićeve iz Zagreba, nedavno je objavljena nova knjiga poezije »U nedogled« (2004.).
U pitanju je heterogena zbirka poezije čiju raznorodnost karakteriziraju jezični ludizam, lirski jezik izražavanja osjećaja pjesnika, semantički ogledi pisanja tri pjesme na njemačkom i po jedne na mađarskom i francuskom jeziku, koje su uvrštene u zbirku, kao i relacije između svakidašnjih elemenata empirijskog svijeta i sanjarskih elemenata (»pisati jezikom koji sanja«). Pjesme iz zbirke »U nedogled« ne ostavljaju nas ravnodušnim, jer uz emocionalno uzbuđenje, izazivaju i ono misleno.
LIRSKI SUBJEKT U FOKUSU: Pjesnik Purčar raznovrsnost pjesama u zbirci objedinjava promišljanjem o egzistencijalnoj situaciji subjekta i rasuđivanjem o tome što svijet jest. Refleksije Purčara odnose se na stanje subjekta pred objektivnim poretkom svijeta koji pjesnik problematizira. I pokraj diskursa melankolije i sjevova beznađa (»putujemo karavanom spečenih očiju mada kaznu ne znamo / povijeni bijelim krpama u povjerenju mumije«), a što je odraz aktualnog stanja postmoderne kulture koja ne sadrži projekt budućnosti i zbog toga i jest melankolična kultura, dragocjeno je što Purčar u centar poetske strukture svoje nove zbirke pjesama vraća upravo subjekt koji nastoji nadvladati jaz, dakle osjećaje razdvojenosti između mogućnosti spoznaje i egzistencije, u htijenju nadvladavanja stanja subjekta, koji je nositelj svih svjesnih doživljaja (»koračam brodom koji zaboravi plovidbu / poput onoga u boci ostavljena / kopnenim i piratskim pogledima / što ne čuju smiraj mora«), u kome su mu njegove želje, oblici ponašanja, ideologije i religiozna uvjerenja postali strani.
Takvo stanje je karakteristično u postignutoj dominantnoj masovnoj ‘strategiji ravnodušnosti’ koja rezultira jednoličnošću života u kojoj su potrošači postali, kako na to i Jean Baudrillard vrlo upečatljivo ukazuje u više svojih djela, objekti svoje želje za potrošnjom roba, informacija i predstava u sveopćoj ideološkoj determinaciji svakog aspekta života. Baudrillard to stanje opisuje kao uranjanje mase u ekstatičnu ravnodušnost, u pornografiju informacije, u ‘slijepu točku’ koja neutralizira i poništava smisao egzistencije, pretvarajući subjekt u objekt. Suprotno takvome stanju Purčar u tijeku procesa iščezavanja realnosti u medijski prezentiranoj iluziji na početku 21. stoljeća suprotstavlja autentičan jezik koji iskazuje svrhovitost čovjeka u težnji izražavanja suštine svijeta.
SUBVERZIVNA KVALITETA: Kako pjesnik ne može živjeti izvan svoga vremena, jer će pokraj anakrone poetske prakse njegova estetska svijest u tom slučaju dopirati eventualno tek do mimetičkog iluzionizma kao sterilnog izraza koji oponaša ‘stvarnu prisutnost’, Purčar koristi i postmodernističku praksu tzv. »travelling« poetike, kojom uspješno postiže istodobnost fantazmagorijskih opažanja i sjećanja iz različitih vremenskih i prostornih relacija (»kopam noktima toplu crnicu / tražim kamenje nalazim mrtve / puževe proklijale kukuruze / u svrakinom jednjaku / fosforne jabuke / prohujali legionari / husari brzi turski atovi / nalazim znake otiske pepeo pepela / kopam noktima toplu crnicu«), ali pjesnik ne teži retrogradnom vraćanju u prošlost, koju lingvistički ili semiotički nastoji prikazati kao jednako vrijednu sadašnjosti, nego nastoji uočiti u kolektivnoj i individualnoj svijesti univerzalne ontološki utemeljene istine, čime postiže subverzivnu kvalitetu spram postmodernističke pogubne prakse i strategije, koja je čovjeka na početku novoga stoljeća suočila sa sudbinom bez oslonca u ikakvom apsolutu. Spram poetičkog principa postmodernizma, koji nastoji pokazati da je svaki lingvistički ili semiotički sistem relativna, nestabilna i fragmentarna kulturološka tvorevina, Petko Vojnić Purčar teži jedinstvu percepcije usprkos kaotičnosti opažajnog materijala (na tom putu promijenismo tri lubanje / plastično srce / kore naranče drvored primorske varoši / prognani prestižu vlastitu mladost…/ u sjećanju / termini izgorjelih rječnika / nepostojeć’ služe nečemu / gibanje okamenjene oranice / utisnut prst u oko / nesigurna misao / vidra čovjeku blatu vraćena / sagorijeva tražeći zagubljeno«), i strpljivo izgrađuje potragu subjekta za identitetom, kao mogućnosti ostvarenosti čovjeka. Postmodernizam jest višeznačan termin koji se često upotrebljava za dijametralno suprotne umjetničke strategije, tako da u literaturi postmodernizam može označavati i okretanje auto-refleksiji, ali treba istaći kako s poetikom koju sadrži knjiga »U nedogled« to nije slučaj, jer ne pripada spomenutoj strategiji koju jasnije označavaju korespondentni termini ‘metafikcija’ ili ‘narcistička književnost’. Iako pojava medijskog horizonta, kojim su etablirani duplikati i supstituti nepatvorene kulture, nakon lansirane priče o kraju subjekta, traje još i danas, poetska praksa Petka Vojnića Purčara sadrži težnju izražavanja ontološke istine i stremi novom biću. U nedogled, zar ne?«Usred kozmosa / zapravo sjekuć’ struju / sive smrti, Dunavom / kao trećim okom na nebu /.
