Arhiv tekstova

Pripovijest o gradnji u vrijeme razgradnji

Pristupi su svakoj knjizi uvijek viševrsni. S jedne strane, to uvjetuju pluralni interesi čitatelja, a s druge strane često i sama građa predočena u knjizi može biti upravo takva – složena i višeslojna. I to ne samo u porukama i značenjima, već i samom strukturom djela. I upravo je najnovija Vukovljeva knjiga takva – mnogostruka je ona i složena, što, naravno, ne ide na uštrb njezine kvalitete. Naprotiv. Pa ipak, navedeno kazuje i sljedeće: roman prvijenac Ante Vukova zahtijeva i stanovite napore od čitatelja. Traži, jednostavno, čitatelja koji neće moći štivu olako i površno pristupiti, nego iziskuje nešto više – odnjegovanu sposobnost i razvijeno umijeće čitanja.
    Stoga je, čini se, i razumljivo zašto će se njezinim redovima čitatelj morati vraćati, redovima koji će se u knjizi podvlačiti, redovima nad čijim će se sadržajem razmišljati, redovima u kojima će se iščitavati poruke koje će se pamtiti, redovima gdje će se pronalaziti ideje koje će se moći uzimati kao načela za vođenje vlastitog života, redovima kroz koje će se zrcaliti vrijednosti putem kojih će se vlastiti stavovi u životu moći mjeriti i vagati, redovima.
VIŠEVRSNI KNJIŽEVNI POSTUPCI: I ne samo da to i tako vrijedi glede vrste sadržaja ovoga neobično interesantnog štiva, nego u prilog toga govori i forma: imamo u knjizi ispripovijedanu bogatu radnju, koja se gradi u rasponu od elemenata realnog pa do potpuno fiktivnog, a gdjekad čak i fantastičnog; književni su postupak i obradba također viševrsni: zatičemo od znalački korištene vještine epskog građenja priče do vrsnih lirskih pasaža; imamo isto tako i detaljnih opisa realija, koji podrazumijevaju dobru upućenost i obaviještenost o datoj konkretnosti, i sapijencijalnih dijelova, koji često pretpostavljaju filozofsku naobrazbu i uvide; imamo i izravnog govorenja/mišljenja proznog subjekta – najčešće je to glavni junak Georg Ilgenn, mimikrija u ženskom licu – to je njegova ljubav Anghelika, ali i pripovijedanja/vođenja priče od strane samog naratora; ima se i dobrih, ali kratkih, dijaloga, a ne usteže se posegnuti i za epistolarnim diskursom… Riječju, ova knjiga predstavlja pravi dragulj za svakog pasioniranog ljubitelja dobre knjige.
SAMOSTJECANJE VLASTITOG SMISLENOG OSREDIŠTENJA: Knjiga, koja sadržava dosta elemenata autobiografskog. No, to nije ono što je važno. Pa ipak, ono bitno u knjizi vezano je uz autobiografsko – to je, naime, ono što je fascinirajuće: imamo pripovijest o zadobivajućem samostjecanju vlastitog smislenog osredištenja, budući da je posvuda na djelu svevažeća »Obesredišnjenost«. Konkretnije rečeno, ispripovijedan je ovdje jedan neobičan život, koji se trošio u traganju za smislom života, u čudnovatoj samoći, u samoći od ljudi, ali ne i od stvari. Život samotnika koji je namjerno raširio vlastita »golema, bijela jedra samoće«.
    Imamo, dakle, u ovoj vrsnoj pripovijesti za dramski predložak život samotnika, koji je samoću svjesno i sam odabrao. Imamo samotnika koji onda neće nimalo mariti za larmu svijeta i graju puka, za prizemne strategije naših provincijskih učmalosti, za strahotna razaranja koja se oko njega događaju, što sve obesredištuje svaku normalnost… Ne, za to on neće mariti. Neće, jer jednostavno ne želi biti dio te nenormalnosti. Neće, jer to u njega izaziva prezir.
     Stoga je i razumljivo zašto se ovaj, samo ovdje, čudak ne miri s tim. Ne miri se sa tim na taj način što svjedoči suprotno! On je, naime, izabrao nešto što je zatečenome bitno drugačije: krenut će samotan na put »duhovnog hodočašća« u potrazi za vlastitim središtem na način koji nalaže načelo mira. Samotnik koji će na tome putu biti dobrano nijem – izabrat će »prigodniju i poslušniju Nijemost«. Samotnika, koji neće biti i nemoćan spram svih tih sramnih događaja iz okružja mu. Spram svijeta prepunog zala, što dolazi od bezimenih ljudi iz svjetine. Svjetine, koju prati i glasni žamor…
    Svjesno, dakle, odbijajući da bude dio razsredištene gomile koja pomahnitalo razara sve oko sebe i skoro posvuda čini zla uz nametljivu graju, ne mireći se s takvim usudom, knjiga svjedoči o naporima čovjeka koji je odlučio povući se iz takvog svijeta u djelatnu osamu, u »svoj Samotnički Mimohod tajnim i nikom neznanim klisurama«. U osamljenost od svijeta, budući da svijet takav, ovaj »ne zrači utjehom«. U osamljenost, koja je stalno na granici sna i jave, koja »nadrasta malodušnu i sitničavu budnost«. U osamljenost koja, kako je to već nekoć netko davno rekao, pravi od malog čovjeka još manjeg, a od velikog još većeg… U osamljenost, u kojoj mogu bivati i istrajavati samo samouvjereni, oni koji nisu tugaljivo nesigurni i očajno nepouzdani.
NASLJEDNIK BAŠTINE: A to su oni koji su trajno pouzdanje našli u traganju – za samima sobom, za svojim središtem. Traganju koje će biti ovdje primarno određeno zaboravljenom poviješću vlastite obitelji i izgubljenim raspršenim dijelovima staroga svijeta, koji su njegove pretke činili sretnim. A kruna toga svijeta nađena je u šalicama. One su razumljene kao »Opredmećenje Sna«. Drugim riječima, njegov je temeljni pothvat određen traganjem za »fragmentima nekadašnjeg jedinstva«, za »nekadašnju jedinstvenost i spojenost sa izvorima Nepomućne Sreće«, i to sa ciljem da se obrani od zala ovoga svijeta putem takvog usavršavanja mira, u čemu je na koncu nađen i trajni smisao.
 I tako, samotan i nijem, odlučio je početi tragati za onim što ne postoji – u samoći ići za svojim korijenima, postati »Nasljednik baštine«, skupljajući ono staro, uz gotovo nepojmljiva odricanja. I ustrajno će i samozatajno graditi svoj novi svijet od šalica – svoj »Nedodirivi Dvorac«, »Lutkinu kuću«,, gdje će se moći »opipati Dosanjana Čuda«.
    I u tomu je sadržana jedna od temeljnih poruka ovoga djela – ponajbolji je način za to da se ne sudjeluje u svijetu u kojem se tvori zlo, ne puko i nedjelatno povlačenje, ne kukavički bijeg u ispraznu privatnost, već djelatno svjedočenje suprotnoga, pa makar to bilo i u samoći. Jer, »Prava Čuda nije moguće sresti ili zateći već samo izgrađivati i sagraditi«, to jest čovjek mora »Graditi, ipak – jer je samo tako moguće nadrasti urođenu Ispražnjenost – nadmašiti Sjenu Očaja«