Arhiv tekstova
Kako zaštititi »zaštićene« vrste ptica
Od 1996. godine bavim se proučavanjem faune ptica šaranskog ribnjaka kod Koluta, mjesta u sjeverozapadnoj Bačkoj. Riječ je o staništu konstruiranom na bivšem plavnom području riječice Kiđoš. Obuhvata sedam jezera, na kojima se slatkovodna riba proizvodi na poluekstenzivan način. Do sada je, zbog odličnih životnih uvjeta, na ribnjaku zabilježeno 165 vrsta ptica, od kojih se 45 gnjezde. Među njih spadaju i (prirodne rijetkosti u Srbiji): divlja guska (najznačajnije gnjezdilište u zemlji), velika bijela čap-lja, čaplja danguba, patka njorka (globalno ugrožena), glavata patka, modrovoljka i mnoge druge.
Iako je vrijednost ribnjaka potvrđena njegovim stavljanjem u granice europski značajnog područja za ptice (Gornje Podunavlje, kriteriji BirdLife International), te je time nakon 2000. godine definiran kao prioritetno područje za zaštitu, riječ je o iznimno značajnom lokalitetu koji ne uživa nikakvu zakonsku zaštitu. Kao i ostali veliki šaranski ribnjaci u Vojvodini, isušivanjem prirodnih močvara, on je već sredinom proteklog stoljeća imao izuzetan značaj kao nadomjesno stanište za ptice i ostali živi svijet, kakva u okolici više ne postoje. Ipak, kada su ptice u pitanju, većina gnjezdarica, kao i njihova staništa, strogo se štite Uredbom o zaštiti prirodnih rijetkosti (Sl. glasnik RS 50/93), što podrazumijeva, osim zabrane odstrela, sakupljanja ili uništavanja jaja i mladih, i strogu zabranu uništavanja njihovih staništa. Sve to se događa na ovom lokalitetu svakodnevno.
PRIJETNJE SMRĆU: Dva slučaja su posebno brutalna. Naime, gotovo svi mladi lokalnih parova divlje guske su, u periodu kada ih je lako uhvatiti, predmet bezočne pljačke: mještani Koluta ih hvataju na poljima, gdje odlaze na pašu, te ih tove u svojim dvorištima. Svjedok sam bio da su gušćići protekle godine bili prodavani čak i na somborskoj pijaci. Kada sam tokom jednog terenskog izlaska 2001. godine bio očevidac slučaja ovako jasnog kršenja Zakona o lovstvu (Sl. glasnik RS 39/93) i spomenute Uredbe, i prijavio slučaj nadležnom pokrajinskom inspektoru, reakcije nije bilo. Neslužbeni odgovor: bilo je nemoguće uspješno koordinirati akcije uhićenja tih ljudi. Iduće godine se ponovilo isto. Toga puta sam slučaj prijavio lokalnoj stanici policije u Bezdanu, kao i identitet, adresu i broj telefona počinitelja – ništa nije poduzeto.
Istovremeno, ova vrsta, specijalizirana za gnijezdenje u trsci i rogozu biva ugrožavana (također zabranjenim) paljenjem suhe vegetacije u rano proljeće. Vatrena stihija, koja redovito biva izazivana od strane uprave ribnjaka, guta suhu trsku, tako neophodnu za gnijezdenje. Prema posljednjim podatcima, od oko 20 parova koji su se gnijezdili na ribnjaku početkom ovog desetljeća, ove godine je ostalo samo dva, u malobrojnim enklavama nepopaljene trske. Kako bih ilustrirao ovako bezočno ponavljanje kršenja zakona očima javnosti, izišao sam na ribnjak s ekipom TV B92, 25. ožujka 2004. godine, kada smo snimili kratku reportažu o ovom problemu. Druga strana (uprava ribnjaka) nije htjela izaći pred kameru. Reportaža je prikazana na istoj televiziji 27. ožujka 2004, godine u emisiji Vijesti B92 u 22,30.
Tijekom mojeg posljednjeg posjeta ribnjaku, nakon što sam se najavio dvojici čuvara, a oni me, kao i obično pustili (imam dozvolu za proučavanje ptica izdatu od strane uprave poduzeća koje upravlja ribnjakom), pred kraj obilaska mi se veoma grubim riječima obratio poslovođa, te me psovanjem i prijetnjom primjene fizičke sile istjerao s ribnjaka, s porukom da će me, ako me sljedeći puta tu nađe, »zadaviti u vodi«. Tražio sam objašnjenje, nije mi ga htio dati, već je umjesto toga spustio svoj bicikl i počeo skidati pušku s ramena. Pošto nije bilo moguće uspostaviti komunikaciju s njim, napustio sam ribnjak. Napominjem da sam proteklih godina od strane više radnika ribnjaka bivao sprječavan u (prethodno najavljenom i odobrenom) istraživačkom radu, ali su to bili izolirani i uglavnom samo verbalni incidenti, s kojima se svatko tko se bavi kreativnim radom mora pomiriti.
GDJE SU ODGOVORI: Istovremeno, uprava ribnjaka odobrava prisustvo lovaca i lov tijekom jesenje lovne sezone, iako ribnjak nije registrirano lovište, jer nema potvrđenu lovnu osnovu – obvezan zakonski preduvjet lova na određenom području. Ista činjenica je sugerirana pokrajinskom inspektoru za lovstvo, pošto se nadležni inspektor za Sombor uporno oglušuje na tu činjenicu. Naravno – situacija je ostala nepromijenjena, tako da je trenutno svaki metak ispaljen na ribnjaku, čak i na vrste divljači koje se mogu loviti van lovostaja – prekršaj zakona. Način na koji se lovi redovito podrazumijeva, po domaćoj odavno definiranoj maksimi uspješnog lova, odstrel svega dostupnog. Proteklih godina u tu grupu su spadali i sljedeći biseri nacionalme prirodne baštine, strogo začtićeni Uredbom o prirodnim rijetkostima i Naredbom o lovostaju divljači (Sl. Glasnik RS 19/02): velika bijela čaplja, čaplja danguba, bukoč, crna roda, bukavac nebogled, žličarka, mnogobrojne druge vrste ptica, pa čak i vidra.
Istraživanje, koje osim izrade mog diplomskog rada, predstavlja bazu budućeg dodatnog vrednovanja ovog lokaliteta u pravcu uvođenja prirodi bliskih funkcija upravljanja (jer je već sada izvjesno da je rentabilnost proizvodnje ribe upitna) je prekinuto. Tijekom cijelog njegovog trajanja postavljao sam ljudima koji se u ovoj državi bave zaštitom prirode brojna pitanja. Sada sam uvjeren da su ona bila retorička:
1. Je li poštivanje nacionalne legislative kojom se štiti veoma bogata biološka raznolikost u Srbiji samo ceremonija, galantna igra dokonih zakonopisaca, i ruganje zakonodavnih organa ove drzave izvršnima, odnosno, u slučaju Uredbi, samima sebi?
2. Ukoliko nije, pod kojim uvjetima bi se ti organi (prije svega inspekcije ministarstava) udostojili kontrolirati sporovođenje odredbi akata koje su obvezne kontrolirati, a što je, što više, primarna stavka u opisu njihovog posla?
3. Ukoliko jest, kakav pritisak bi bio dovoljan da se sudionici te ceremonije trgnu iz opasne letargije u kojoj vegetiraju, te se okanu igre i eksperimentiranja u oblastima ovog društva koje (još uvijek) nisu na vrhu državnih prioriteta?
4. Je li sloboda kretanja u ovoj zemlji ograničena samovoljom pojedinaca?
Apsurdnost pokušaja zaštite onog sto je već »zaštićeno« brigom države Srbije, više sam puta iskusio na svojoj koži. Naravno, idemo dalje… do posljednjeg očuvanog i vrstama bogatog staništa, posljednjeg lovačkog metka isapaljenog u tijela strogo zaštićenih vrsta, ili do posljednjeg mjesta na teritoriju zemlje u kojoj živim, s kojeg me netko može (pr)otjerati prijetnjom smrću.
Autor je neovisni istraživač – ornitolog iz Društva za zaštitu i proučavanje ptica Vojvodine
