Arhiv tekstova
Povodom podjela u Hrvatskom nacionalnom vijeću Institucija važnija od pojedinaca
Nakon više od četiri mjeseca od elektorske skupštine hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Crnoj Gori, mada još uvijek nema opipljivijih rezultata iza kojih bi se moglo reći da stoji HNV (uglavnom su to istupi pojedinaca) , već je moguće ponešto konstatirati i na nešto kritički ukazivati.
Iako je HNV konstituiran na razini Srbije i Crne Gore, na temelju demografske strukture hrvatskog naroda, glavnina njegovih aktivnosti će se svakako događati na području Vojvodine. Upravo po toj logici stvari i predviđena su četiri potpredsjednička mjesta u Vijeću. Najveća koncentracija hrvatskog naroda je vjerojatno u Subotici i okolici, te je razumljivo što su tu Hrvati i najviše organizirani u razne udruge, počevši od kulturnih, političkih i drugih i to je jedan od razloga što Hrvati sa širih prostora na Suboticu gledaju s uvažavanjem.
ZASTUPATI INTERESE SVIH: Nažalost, ono što je prednost, često biva i nedostatkom, te je i ovdje to pogodnije tlo za organizirano djelovanje hrvatskog nacionalnog bića, uvjetovalo i mnoge podjele i jazove koji razboritu čovjeku nameću jedno jedino pitanje: Zašto?
Evidentno je da je u rad Vijeća inkorporirano i političko i kulturološ-ko biće hrvatskog naroda (ili barem njegov veći dio) , čime se dobila široka zastupljenost baze, što je dobar način da se ima sluha za probleme i inicijative koje se javljaju tamo gdje se njihovim rješavanjem ili provođenjem neposredno pridonosi interesu jednog naroda.
Ono što je mene osobno zaintrigiralo da se angažiram, jeste upravo to da je moguće participirati u najvišem predstavničkom tijelu svog naroda, a da se pri tom ne moram deklarirati isključivo kao politički aktivist, već naprotiv, kao osoba koja će veoma izravno artikulirati interese naroda kome pripada, odnosno imati mogućnost provođenja tih interesa.
Jasno je da je politika svaki javni posao, ali ono što se obično svrstava pod politiku često upravo to nije, već se pretvara u osobne ili pak interese grupa. Kroz rad Vijeća vidim upravo mogućnost zastupanja interesa cjelokupnog hrvatskog naroda na ovim prostorima, uvažavajući posebnosti pojedinih regija, povijesnih činjenica i drugih razloga za različit pristup.
Iako su u formiranju vijeća sudjelovale tzv. dvije struje, može se reći da je tu ipak zastupljenost mnogo šira od onoga što se na prvi pogled može zaključiti. Ako u radu Vijeća sudjeluju predstavnici političkih partija, kulturnih udruga, udruga intelektualaca, Crkve i dr., to svakako ne može biti svrstano pod dvoblokovsku podijeljenost. Naprotiv, ako tako promatramo stvari, ovdje imamo mnogo više različitih stavova i interesa, ali svi imaju zajednički imenitelj. Čak i one strane koje naizgled stoje jedna naspram druge, po mom mišljenju imaju isti konačni cilj, a to je: dobro svom narodu. To se jasno može vidjeti iz dosadašnjeg, kako organiziranog, tako i pojedinačnog djelovanja. Dakle, ono što bih htio podvući, jest to što ne vidim programski bitne razlike bilo koje od opcija, već naprosto različit pristup, te je naša osnovna zadaća da te različitosti skladno objedinimo u cjelinu, kako bi čim prije mogli pokretati inicijative i donositi odluke od kojih će hrvatski narod imati koristi.
NEOPHODNI TRUD I MUD-ROST: Svakako da treba razborito uvažavati stavove o tome kako ostvariti napredak, te to što netko zastupa mišljenje da treba raditi na jedan ili drugi način, to je bogatstvo koje se mora uvažavati, a ne isključivošću dovoditi do toga da se paralizira rad institucije. Uvjeren sam da je dogovor moguć, ali je za to potrebna dobra volja svih, odnosno premošćivanje taština koje rijetko kada donose dobrobit. Činjenice, kao što su odnos snaga u Vijeću, svakako nisu, niti smiju biti, isključivi obrazac kako postići pojedine dogovore, ali su krajnji način za kojim se poseže, ako se kroz rad Vijeća ne usuglase stavovi i ne dođe do optimalnog rješenja.
Smatram da se rad Vijeća ne bi trebao zasnivati na platformi pozicija-opozicija, jer u okolnostima u kojima se hrvatski narod nalazi nužno je koncentriranje svih raspoloživih snaga, bez obzira na različitost mišljenja, kako bi se omogućilo da se čim prije interesi hrvatskog naroda institucionaliziraju. Naime, bez obzira na to što instituciju čine pojedinci, važnost institucije uveliko nadilazi značaj pojedinca. Svakako treba poraditi i na pronalaženju pritajenih kapaciteta, kojih zasigurno ima, ali su zbog raznih okolnosti još uvijek nedovoljno blizu površine i trebat će truda i mudrosti da ih se angažira.
Kada je o ovome riječ, na primjer, Beograd ili Srijem nisu zastupljeni u Vijeću u onoj mjeri u kojoj raspolažu kako kvantitetom, tako i kvalitetom. Ta nedovoljna angažiranost pojedinih prostora je cijena blizine poznatih događanja u proteklom desetljeću, ali tim više bi u budućnosti na takvim prostorima trebalo nastojati vratiti vjeru da se slobodno može pokazivati identitet naroda kome se pripada.
Nakon konstituiranja Vijeća te izbora dužnosnika, predstoji još mnogo posla prije nego će rezultati rada Vijeća biti vidljivi. Naime, tek nakon formiranja Odjela i Odbora, odnosno usvajanja njihovih programa rada, moći će se govoriti o Vijeću kao instituciji u pravom smislu riječi. Razboritim formiranjem, te angažiranim djelovanjem u njima, vidjeti će se koliko smo zaista svjesni uloge koja nam je povjerena, odnosno u kojoj mjeri smo u stanju premostiti razlike koje nas još uvijek sputavaju.
Ono na što hrvatski narod ima pravo i što očekuje od HNV-a jest sustavno i urgentno rješavanje mnogih problema, te se nameće osnovno pitanje: imamo li pravo ignorirati potrebe svoga naroda.
Autor je potpredsjednik HNV-a
i asistent na Saobraćajnom
fakultetu u Beogradu
