Arhiv tekstova
Novo, haaško okupljanje
Prije nego što će iz Haaga stići očekivana vijest da je Karla del Ponte podigla optužnice protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, centar Beograda ponovo je oblijepljen plakatima u kojima se vlastima poručuje da se Veselin Šljivančanin »neće živ predati«. Odbor za njegovu zaštitu – koji se od ubojstva Đinđića nije oglašavao – ovim kao da želi opovrgnuti ili bar relativizirati uvjeravanja ministra obrane Borisa Tadića da će se Šljivančanin »već narednih dana dobrovoljno predati«. Pošto su se, navodno, neke okolnosti oko masovnog zločina u Ovčari kod Vukovara 1991. u međuvremenu bitno promijenile u korist vukovarske trojke.
Tadić je svoj optimizam gradio i na činjenici da se, pored Mile Mrkšića, koji se još poodavno »adaptirao« na život u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu, i drugi član »trojke«, Miroslav Radić, nedavno dobrovoljno prijavio za odlazak u Haag. Iako, recimo, Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo, tvrdi da je Radić, u stvari, uhićen.
Pojava plakata s likom nekadašnjeg časnika JNA, koji ljubi vojničku sablju, trebalo bi biti i pokušaj potisnutih antihaaških krugova da se koliko-toliko oporave od teškog udarca koji im je zadala vladina optužba da su glavni inspiratori atentata na premijera. Mada je uočljivo nastojanje vlasti – posebno ministra policije Dušana Mihajlovića – da relativiziraju odgovornost vukovarske trojke (govori se i o uspostavljenom kontaktu sa Šljivančaninom) kako bi ovog bjegunca natjerale da iziđe iz duboke ilegale, iz Haaga stižu poruke da se u optužnici protiv njega – predao se dobrovoljno ili bio uhićen – usprkos navodnim otkrićima srbijanske policije, neće ništa mijenjati. Valjda je to i glavni razlog što se Šljivančanin, po svemu sudeći, odlučio ne slijediti postupak svog »kolege« Radića. Potjera za njim se, dakle, nastavlja, a i sam ministar Tadić kaže da će – ukoliko se ne preda – svakako biti uhićen.
Posebnu pozornost u javnosti izazvalo je i ministrovo priznanje da su neki krugovi u doskorašnjoj Vojsci Jugoslavije »održavali kontakt« (drugim riječima, štitili) sa generalom Ratkom Mladićem i Veselinom Šljivančaninom. Tako nešto su, inače, vojni državni organi uporno, maltene do samog ubojstva Đinđića, negirali. Pošto predstoji etapa prijema SCG u Partnerstvo za mir, a suradnja s Haagom je jedan od glavnih preduvjeta – Tadić se priprema da vojnim zvaničnicima NATO u Brusselu ovih dana »raportira« o tome je li vojska čuvala Mladića i neke druge haaške optuženike.
Usprkos svemu, jedno je sasvim izvjesno: Đinđićeva tragična sudbina radikalno je promijenila ovdašnju klimu i ubrzala zaokret u odnosima državnih, političkih i vojnih insititucija sa Haaškim sudom za ratne zločine. Odlazak crnogorskih socijalista Predraga Bulatovića i Vojislava Koštunice na margine političke scene, izbor novog rukovodstva SCG, uhićenje Ace Tomića i demontaža vojne Kontraobavještajne službe imali su snažan utjecaj na napuštanje specifičnog, reklo bi se, opreznog, ali neproduktivnog prkošenja glavnoj haaškoj tužiteljici. I sama izmjena saveznog zakona, koji je sprečavao transfer novih osumnjičenih u Haag, doprinijela je da se u međuvremenu stvori povoljnija atmosfera i da se na međunarodni sud više ne gleda kroz prizmu Koštuničine »devete rupe na svirali. »Ipak, prevagu je odnijela radikalna promjena raspoloženja u narodu poslije ubojstva Zorana Đinđića i otvaranja kriminalnog, ratnog i zločinačkog dosijea bivšeg režima, a i spoznaje da su Miloševićeve glavne poluge vlasti – vojna i državna sigurnost, »crvene beretke« i policija – bili predvodnici dugotrajnog razdoblja nasilja, ubijanja i pljački. Pri čemu su razne mafijaške grupe, poput zemunskog i surčinskog klana ili Makine družine, bili samo egzekutori te osmišljene strategije zavođenja atmosfere terora i straha.
Čini se da je i sam tijek suđenja Slobodanu Miloševiću – naročito u posljednje vrijeme, sa sve brojnijim i ubjedljivijim autentičnim (zaštićenim) svjedočanstvima o pravoj prirodi i ulozi državne sigurnosti, JNA i VJ, njihove sprege s raznim kriminalnim paravojnim formacijama u ratovima u Hrvatskoj, Bosni, kasnije i na Kosovu – korjenito izmijenio kolebljivost i oklijevanje službenih državnih organa. Miloševiću su u međuvremenu prekinuti mnogi kanali kojima su ga »patrioti« u vojsci i tajnoj policiji obilato snabdijevali povjerljivim »materijalima za obranu«, a i on sam je prilično izgubio na stabilnosti i arogantnosti. Naročito posle razobličavanja njegove uloge u ubojstvu Ivana Stambolića i atentatima na Ibarskoj magistrali i u Budvi. Sve je nervozniji i zbog činjenice da će mu uskoro društvo u Haagu praviti i njegovi glavni aduti u jednoipodecenijskom apsolutističkom vladanju, Jovica Stanišić, kreator ratnozločinačkog dosijea državne bezbijednosti, i Frenki Simatović, osnivač eskadrona smrti u obliku »crvenih beretki.«
Kako su u Haagu već Milutinović, Ojdanić, Šainović, Šešelj, Mrkšić, Martić i drugi lideri krajiških i bosanskih Srba, a uskoro će kartu u jednom pravcu, najvjerojatnije, dobiti i Pavković i mnogi drugi oficiri JNA i VJ, sva je prilika da će se jedna pogubna ratnozločinačka vladajuća ekipa, koja je od bivšeg jugoslavenskog prostora od 1991, pa sve do 5. listopada 2000. godine načinila pustoš, ponovo biti na okupu. Tamo gdje joj je od početka bilo mjesto, u Scheveningenu. g
