Arhiv tekstova
Hrvati, Srbi i nacionalizam
U Vojvodini, na temu hrvatsko-srpskih odnosa, jedan od najkompetentnijih sugovornika je predavač na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i na Filozofskom fakultetu u Banja Luci, dr. Darko Gavrilović. Njegova monografija »Stjepan Radić i Srbi, 1871-1918« koju je tiskao »Marjan tisak« Split 2002. godine je rasprodata je u Zagrebu za svega nekoliko dana, a ujedno je i prva povijesna monografija jednog autora s ove strane granice nakon 1991. godine u Hrvatskoj. Darko Gavrilović je nezaobilazan sugovornik u ovoj temi, jer je diplomirao, magistrirao i doktorirao na temi »Hrvatsko-srpski odnosi na koncu 19. i u prvoj polovici 20. vijeka«.
4Otkuda baš hrvatsko-srpski odnosi okupiraju vašu pažnju?
Dva su razloga. Prvi je taj da je u posljednjih petnaestak godina nacionalizam dokazao da je veoma živ na našim prostorima, čak, vitalan, usprkos višedecenijskoj trajnosti socijalističkog društva i komunističke ideologije. Uostalom, dok je bilo SFRJ hrvatski nacionalizam je to pokazao u vrijeme Hrvatskog proljeća, a srpski na primjeru Kosova gdje je bio odgovor na albanski nacionalizam, da bi potom prerastao okvire obrane i u rukama Slobodana Miloševića, koji se vješto okoristio njime, a nikada nije bio srpski nacionalista, počeo ugrožavati ne samo nacionalne interese drugih naroda već i samih Srba. Drugi razlog bih mogao označiti samim tim što sam rođen u Splitu, a visoku školu sam završio u Novom Sadu, postdiplomske studije u Beogradu. Često sam putovao kako po bivšoj Jugoslaviji tako i po zemljama koje su nastale nakon raspada države. Mijenjajući sredine imao sam prigodu vidjeti kako ozračje nacionalizma stvara prvo nepovjerenje, potom strah i na koncu mržnju. Odatle moje interesiranje za fenomen nacionalizma i ove njegove sastavnice kao nužne subjekte svih suparničkih nacija, a u ovom slučaju Hrvata i Srba. Netko bi možda uzeo izučavati neke druge nacionalne sukobe, primjerice između Francuza i Njemaca, ali ja sam se držao one Singerove misli na osnovu koje se samo najdublje i najiskrenije može pisati ako se piše o svojem narodu.
4Kako su se po vašem mišljenju Hrvati i Srbi kretali na poljima nacionalizma?
Dobro ste rekli na poljima. Nacionalno misliti, smatram, znači prvenstveno emocionalno misliti, a tek u rijetkim slučajevima racionalno. To znači kretati se poljima osjećaja koji su spremni ići od ljubavi do mržnje. Kao i svaki nacionalizam, hrvatski i srpski nacionalizam imali su, na osnovu mitologije nacionalizma, svoje neprijatelje. Dugo vremena neprijatelj hrvatskog nacionalizma bile su mađarske vlasti, a srpskog – turske i mađarske. Međutim, kako su hrvatski i srpski nacionalizmi koncem 19. vijeka rasli, a sa njima i apetiti, posebice prema Bosni i Hercegovini, ali i pitanje čiji je Srijem, to su se nužno sukobili. Mada to nije jedini razlog. Tu je na površinu izbio još čitav niz problema i pitanja koja su mogla odrediti, koji će od ta dva naroda biti dominantan na ovim prostorima, a to su: tko će biti vođa južnoslavenskog okupljanja, pitanje međusobnih nacionalnih i državnih granica, vjerska tolerancija i nesuglasje u međusobnom potezanju etničkog i državnopovijesnog prava. Osim toga, nacionalizam je ostao na poljima emocionalnog mišljenja, a nije se uspio preseliti na polja racionalnog. Znate, jedan student u Banja Luci mi je rekao da Hrvati genetički mrze Srbe i da im je to od iskona. To je glupost. I jednaka je onoj da Srbi genetički mrze Hrvate. Mada, na žalost, pogotovo jer smo kršćani i pripadnici dvije sestrinske crkve, mržnja postoji i svoje najružnije lice pokazala je u progonima, maltretiranjima, osveti, koji su se događali na teritoriji cijele bivše Jugoslavije.
4I u Vojvodini?
A gdje je po vama Vojvodina? U Tunguziji? Mada Vojvodina predstavlja daleko blaži oblik svega onoga što je pogodilo Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, odnosno Kosovo i Metohiju kao njen sastavni dio. Pa ipak, da se u Vojvodini ratovalo kao na tim prostorima, vjerujem da bi situacija bila posve drukčijom, možda, gorom. Još prije deset godina, moj prijatelj Luka Salapura mi je rekao: »Ako padne samo jedna granata na Novi Sad, igrati će se kozaračko kolo na trgu Svetozara Miletića«. I bio je u pravu, jer smo u vrijeme bombardiranja Jugoslavije 1999. imali prigodu vidjeti kako se mahalo zastavama, kako su svirali narodnjaci i kako je podizan moral narodu, ali i kako su razbijani izlozi Mc Donaldsa, francuskih pekara i sličnog. Dakle, priča o nekakvoj idealno-tolerantnoj Vojvodini još je daleko, ali, moje je mišljenje, u njoj ima daleko više tolerancije nego na ostalim prostorima u okružju.
4Spomenuli ste da su vjerski razlozi također utjecali na loše hrvatsko-srpske odnose.
Djelomice i na žalost. Tužno je vidjeti da se pripadnici, ponavljam, dvije sestrinske crkve toliko mrze i zbog vjeroispovijesti. No, to nije usamljeni primjer u povijesti. Mrzili su se i mrze se katolici i protestanti, eto u Irskoj, a za vrijeme moga boravka u Njemačkoj, jedna kolegica iz Regensburga, uvjeravala me je da Schäuble ne može pobijediti na izborima Schrödera, jer je Schäuble katolik i Bavarac. I bila je u pravu. Danas, u Vojvodini, sigurno smatram da bi crkve upravo trebale biti te pogonske snage koje bi imale odrediti smjerove većeg razumijevanja i tolerancije na polju vjere. Katolička i Pravoslavna crkva to mogu, one imaju sve ono što je apostol Pavao rekao: nadu, vjeru i ljubav. Osim toga iz istog su krila izrasle, iste grudi su ih hranile. Ako želimo duhovno kvalitetan suživot, a ne suživot na čijoj je površini tolerancija, a unutra opačina, onda se političari sigurno moraju okrenuti onome tko se vjekovima brinuo o duhovnom opstanku njihovih naroda, a ne, na žalost često samosvojno i nadmeno, donositi izhitrene odluke koje idu za trenutačnim političkim poenima, a zanemaruju ono što se nalazi u teškim talozima nacionalnih iskustava.
4Na kraju, Hrvati i Srbi, nacionalizam ili nešto drugo, kakva nam je budućnost?
Već je postalo dosadno pričati o dijalogu, toleranciji, razumijevanjima i sličnom. Djeluje kao da se svi ponavljamo i bojim se da bi se ta ponavljanja toliko mogla izlizati da bi se političari na kraju mogli po njima klizati i otklizati sve nas tamo gdje ne bismo htjeli. Za sada se samo oni kližu. I to ne baš vješto. Gledajte, imamo nacionaliste i internacionaliste. Dvije suprotstavljene strane. Internacionalisti govore da je biti nacionalista nešto iskvareno, opasno, a i sami su nacionalisti. Kada igra nacionalna vrsta nogomet protiv Zimbabvea, sigurno ne navijaju za Zimbabve. S druge strane, nacionalisti ocjenjuju internacionaliste kao nekakvo odcijepljeno i bezumno tijelo koje se batrga bez ikakvih spona sa svojim narodom. Jasno da ovakva suprotstavljanja dovode do mržnje i žestokih političkih borbi koje ostrašćuju narod, a ne daju mu prostora da radi na socijalnom boljitku, jer pretpostavljam ni sami političari ne znaju put k boljoj socijalnoj sadašnjici i sutrašnjici. Mislim da dobar dio odgovornosti leži na činjenici da većina nacionalista još nije spremna odvojiti se od romantičarskog nacionalizma i prići k racionalnom nacionalizmu, koji ne izvire za razliku od prvog iz zaljubljenosti, već iz ljubavi prema svome. Zaljubljenost je stanje pijanstva, pomućene svijesti, a voljeti znači vidjeti i dobro i loše i opet biti privržen. Mislim da je Stjepan Radić kod hrvatskog nacionalizma, dobar primjer za spoj romantičarskog zanosa i racionalno vođene politike. On se poput pravog emotivca, kako je govorio Krleža, oduševljavao pred svim što je hrvatsko. Tako su Gundulić, Preradović i Šenoa za njega bili genijalni europski pisci, a četrdeset osmu je vidio u vijorenju trobojki, ali je u isto vrijeme znao u širokim masama svojim visokim demagoškim sposobnostima razviti realnu borbu za isključivo hrvatske nacionalne ciljeve u koje je duboko vjerovao, a to je razvoj hrvatske nacionalne svijesti i vjera u ujedinjenu i samostalnu Hrvatsku. Danas, nacionalisti su uglavnom samo emotivci i mahom ne znaju ništa drugo do spominjati nacionalne veličine i koristiti ih u svoje političke svrhe. Možda bi im trebalo više realne politike, ali i osjećaja, da ako želiš da tamo negdje u dijaspori tvoj narod doživljava prosperitet, da isto pružiš i drugim narodima i nacionalnim manjinama na tvojoj teritoriji. Zbog toga, mislim da ovo što trenutačno radi Pokrajinska vlada, kada je u pitanju pomoć glasilima nacionalnih manjina, jest u redu. Pokrajina ne daje mnogo, vjerujem daje koliko može i trudi se učiniti više. Tu ih podržavam. Vjersko, socijalno i kulturno pitanje su sastavnicama nacionalnog pitanja. Pa ipak, treba ih rješavati posebno. Za vjeru sam već rekao što mislim, kulturna suradnja daje već nekoliko godina prve plodove s obje strane, a socijalno pitanje se mora rješavati tako da se ne izdvaja nitko već po principu »kako domaćinu tako i ukućanima«. Dakle, kako je Srbima u Vojvodini tako nek bude i Hrvatima recipročno tome u Hrvatskoj. g
