Arhiv tekstova

Loše stvari treba zaboraviti

Dr. Tomislav Augustinov prošao je i još uvijek prolazi zanimljiv životni put. Od rodne Vajske, preko Novog Sada, Novog Kneževca i Njemačke, obreo se 1998. godine u Općoj bolnici u Kninu, gdje je voditelj kirurškog odjela. Kaže da se tamo snašao, iako je mentalitet Vojvođana i Dinaraca neusporediv. O svojem odlasku iz Vojvodine govori bez gorčine, iako je taj odlazak bio rezultat nerazumijevanja i pritiska okoline. U Vojvodini mu je ostao dio familije, među kojima brat Željko Augustinov, koji je župnik u Sonti.
HR: Ljudi iz ovih dalmatinskih krajeva tijekom ratnih godina otisnuli su se put Srbije. Što je Vas natjeralo na migraciju u suprotnom smjeru?
Rat je uradio svoje. Zatekao sam se kao liječnik u bolnici u Novom Kneževcu. Kao i u većini drugih vojvođanskih općina, nekolicina lokalnih moćnika vedrila je i oblačila. Njihovo nekorektno ponašanje prema meni i mojoj obitelji bilo je sve uočljivije. Poziv za službovanje u Baranji riješio je sve moje dileme. Odbio sam ga i izbjegao u Njemačku. Teško mi je bilo ostaviti Novi Kneževac, tamošnji ljudi su mi ostali u divnoj uspomeni, ali teror pojedinaca, kako u bolnici, tako i u općini, smučio mi se i to me je otjeralo.
HR: U Kninu ste od 1998. godine. Kako su vas ljudi ovdje prihvatili i kakav je danas njihov odnos prema došljacima?
U Knin sam stigao 1998. godine iz Njemačke. Bilo je to vrijeme smirivanja, vrijeme kad su se pokušavale zaboraviti sve ratne strahote. No, došljaci su prihvaćani s određenom dozom podozrivosti, nepovjerenja u ono što rade. Osobno, zahvaljujući poslu kojim se bavim, te načinu na koji ga radim, mogu reći da nisam loše prihvaćen, što ne mogu reći i za cijelu svoju obitelj.
HR: Iz Kninske krajine je tijekom »Oluje« put Srbije otišao veliki dio žitelja. Kakve su bile migracije u suprotnom smjeru?
Nakon petogodišnjeg boravka u Njemačkoj moja obitelj je bila među posljednjim useljenicima u Knin, pa mogu jedino reći nešto o zatečenom stanju u to vrijeme. U Knin se doselio živalj s više strana. Nakon »Oluje« ostalo je puno upražnjenih stanova, kuća, sve se to popunjavalo stihijski. Dolazili su beskućnici, prognanici, izbjeglice, najviše iz srednje Bosne, puno manje iz istočnog Srijema, Slavonije, Dalmacije i jako malo iz Vojvodine.
HR: Tijekom vožnje od Knina do Vodica vidjeli smo veliki broj oštećenih i polusrušenih kuća. S druge strane, stekli smo dojam da je ovo područje jedno veliko gradilište. Otkud takav kontrast?
Te ruševine, posljedice ratnih dešavanja, stoje tu, svjedočeći o besmislu zbivanja iz onih vremena. Vidljivo je da je počela obnova mnogih objekata, no puno je i onih koji stoje sablasno prazni, čiji se vlasnici ne pojavljuju. Prošli smo kroz Žitnić, selo koje je ostalo prazno, bez ijedne neoštećene kuće. No, nisu sve oštećene djelovanjem mina ili granata. Dosta je i onih, koje nose tragove paljenja. Poznato mi je da na ovom području djeluje pet humanitarnih organizacija. Ne bih mogao reći da su sredstva usmjerena baš uvijek na pravo mjesto, no uvijek je bilo tako: tko je bliže vatri, bolje se ogrije.
HR: Znamo da je ovdje tijekom Domovinskog rata bilo velikih sukoba. Kako se to odrazilo na današnje odnose između žitelja srpske i hrvatske nacionalnosti?
Sukoba je bilo, to je nesporno. Različite su samo verzije o njihovom omjeru. S obzirom na povratak izbjeglih i na brigu o obnovi njihove imovine, stječem dojam da su ti odnosi na zadovoljavajućoj razini. Čak se vodi briga i o njihovom upošljavanju, konkretno, ovdje mislim na upošljavanje zdravstvenih djelatnika Doma zdravlja Knin, koji već dulje vrijeme rade. Za sada su to pojedinačni slučajevi, ali ohrabruje činjenica da ih je sve više.
HR: Kakvi su odnosi između starosjedilaca i doseljenika?
Tu mogu iznijeti samo osobni dojam. S obzirom na mentalitet starosjedilaca, nema puno problema u odnosima s došljacima. Ponekad se desi da se pravda istjeruje »punom glavom«, no jako rijetko. Ova sredina je na neki način »koktel« različitih mentaliteta, kulturnih obilježja, običaja i drugih osobitosti, tako da je ponekad »usuglašavanje stavova« jako bolan proces. Ekscese jako rijetko izazovu starosjedioci, češće doseljenici, po pravilu oni iz pasivnijih krajeva. Je li u pitanju osjećaj ugroženosti, strah od ne znam čega, možda od nečega već proživljenoga, ne znam. Ponavljam, govorim o osobnom dojmu.
HR: Kako ova sredina, s obzirom na protekla zbivanja, prihvaća Srbe povratnike?
Starosjedioci dobro prihvaćaju Srbe povratnike, što je razumljivo. Ipak su to njihovi bivši susjedi, ljudi s kojima su godinama živjeli skupa. Došlo je vrijeme rata, vrijeme ludila, a kako došlo, tako i prošlo. Vrijeme liječi rane, pa se polako uspostavljaju negdašnji odnosi. Puno teže ih prihvaćaju oni koji se njihovim povratkom moraju dislocirati iz zaposjednutih kuća ili stanova.
HR: Kakav je odnos države prema Srbima povratnicima?
Po mojem mišljenju, jako dobar. to je ispravno, jer u svim ozbiljnim državama osobno vlasništvo je svetinja. Država Hrvatska ima ispravan odnos prema osobnom vlasništvu povratnika, kao i prema, složenim nasljednim pravima tih ljudi.
HR: Kakve su, po Vašem mišljenju, perspektive ovih krajeva?
Mislim da nisu baš sjajne. U staroj Jugoslaviji Knin je bio grad s najvećim postotkom uposlenih u JNA i željeznici; to stanje se umjetno održavalo godinama. Sad je došlo vrijeme da pogledamo istini u oči. Ne možemo se više oslanjati ni na koga. Moramo pametno iskoristiti sve svoje resurse. Samo, to je predug proces. Osobno, u idućih pet-šest godina ne vjerujem da će biti puno pomjeranja k boljitku. Mislim da ovom području, zasad, ne može pomoći ni ulazak u Europu. Duge traume, koje nosi svaki čovjek na ovom području, bez obzira kojoj populaciji pripada, još uvijek neriješena stambena pitanja, a da ne govorimo o slabim mogućnostima upošljavanja, čimbenici su koji sputavaju ljude da daju najbolje od sebe. U najtežem položaju su mlade generacije, čiji pripadnici su u punom radnom i reproduktivnom naponu. Po svršetku izobrazbe, perspektiva im je biro za zapošljavanje, ili težak rad kod privatnika, za koji baš i nije potrebno školovanje.
HR: I ovdje se odvija proces privatizacije. Dokle se stiglo?
Privatnika ima puno, ali zadovoljstva privatizacijom, koliko čujem i vidim – ne. Neshvatljivo mi je na koji način su neka poduzeća privatizirana. Očekivali smo ulazak inozemnog kapitala, no, da li zbog manjkavosti u našim zakonima, ili zbog nekih drugih razloga, očekivanja su bila nerealna. Poduzeća se kupuju novcem čiji tokovi baš i nisu poznati, ili nisu najčistiji, a vlasnici kapitala se i ne pojavljuju, već postavljaju svoje ljude na ključna mjesta u kupljenim poduzećima. Ovakvim načinom privatizacije radnici su uglavnom nezadovoljni. Nema tu ni socijalnog programa, ni redovitog plaćanja zarađenog, ni normalnog poslovanja. Novim gazdama nije cilj unapređenje proizvodnje, već samo što brža i veća zarada. U perspektivi, kola će se slomiti na leđima radnika.
HR: Vidite li Knin na mapi turističke ponude Hrvatske?
U Kninu postoji više turističkih agencija, postoje i resursi, no čini mi se da smo previše statični i preskupi. Danas ne možemo sjesti i čekati da nam netko dođe. Moramo biti puno agresivniji u prezentaciji svoje ponude. Trebamo iskoristiti sve mogućnosti koje imamo za razvoj eko i etno-turizma, za koje je zanimanje u ogromnom porastu u cijelom svijetu. Moramo i svoje proizvode približiti obali, imamo mogućnosti da budemo značajan snabdjevač primorskih gradova mnogim vrstama mesa i povrća
HR: U vrijeme gostovanja KPZH »Šokadija« iz Sonte u Vodicama niste se odvajali od gostiju. Kakve su emocije ti susreti izazvali u Vama?
Što da Vam kažem, nego da krv nije voda. Odrastao sam uz tamburice i »bećarac«. Šokac sam. Ova svirka, ovi plesovi, na trenutak su me vratili u moju Vojvodinu, pa i u moju Vajsku, u kojoj se svira, pjeva i pleše skoro isto. Pa vidite samo ove noš-nje. Kako sve ovo ne bi izazvalo jake emocije, osobito u čovjeku poput mene?
HR: Na koncu – pitanje osobne naravi. Jeste li ikad požalili zbog odlaska iz Vojvodine?
Nikad se ne kajem i ne žalim zbog onoga što sam uradio, jer ništa u životu ne radim naprečac. Iz Vojvodine sam otišao nakon temeljitog odmjeravanja razloga za odlazak ili ostanak. Time ne bih želio reći da i danas veliki dio mojeg srca nije ostao u Vojvodini. Ostao je u Vajskoj, u Novom Sadu, u Novom Kneževcu, ostao je sa svim onim divnim ljudima s kojima sam živio i radio. Ružna zbivanja i loše ljude treba zaboraviti, nisam zlopamtilo. Dobri ljudi mi daju nadu da ćemo u budućnosti izgrađivati mostove, a ne rušiti ih. Očiti primjer je ova mladost u šokačkim nošnjama, koja je tako divno pjevala i plesala na našoj rivi. To su temelji jednoga čvrstoga mosta, kakvih bih u budućnosti poželio što više.