Arhiv tekstova
Osjećaj zajedničke sudbine
U ovom ćemo članku pokušati ukratko naznačiti neke od odrednica referentnog okvira unutar kojeg bi se trebali situirati i odvijati procesi očuvanja i uspostavljanja hrvatskog nacionalnog identiteta na ovim prostorima.
Hrvatska nacionalno-manjinska kultura se može odrediti kao povijesno prenosiv obrazac značenja otjelovljenog u simbolima, sustav naslijeđenih koncepcija izraženih u simboličkom obliku pomoću kojih ljudi komuniciraju, održavanje kontinuiteta, i razvijanje znanja o životu i stavova prema životu. Nacionalna je kultura određeni svjetonazor koji objašnjava zašto se i kako pojedinci i skupine ponašaju, kao i zašto to čine. Ovakav nacionalno kulturni svjetonazor podrazumijeva postojanje spoznajne i emocionalne komponente vjerovanja o društvenoj stvarnosti i pretpostavki o tome kada, gdje i kako će ljudi u vlastitoj naciji, te oni u drugim nacijama, djelovati u pojedinim slučajevima. Nacionalna kultura u određenom smislu označava specifičan stil života kojega karakterizira subjektivno osjećanje pripadanja nacionalnoj skupini; otkriva kako ljudi gledaju na prošle, sadašnje i buduće događaje, i na koji se način razumijevaju životni izbori s kojima se suočava.
POLITIČKI RESURSI: Nacionalna kultura povezuje individualne i kolektivne identitete. Naime, individualna i kolektivna osjećanja su djelimično motivirana osjećajem zajedničke sudbine kojeg pojedinci dijele u danom povijesno-političkom kontekstu. Sa psihodinamičkog razvojnog stajališta, identifikacija se događa onda kada pojedinac izgradi veze s vanjskim objektom i kada na temelju toga usmjerava svoje djelovanje. Objekti identifikacije ne moraju biti samo pozitivni, već mogu biti i frustrirajući, te rezultirati u destruktivnim akcijama, odnosno, reflektirati samodestruktivne stavove i tendencije. Pojedinci koji dijele nacionalno-kulturalne veze imaju zajednička iskustva, ili se bar tako pretpostavlja, koje im olakšavaju inkorporiranje grupnog identiteta u svoj vlastiti ego.
Nacionalna kulura definira skupine i obrasce ponašanja unutar i između skupina. Drugim riječima, vrsta nacionalne kulture određuje granice i organizira djelovanja unutar i između skupina. Nacionalna kultura osigurava referentni okvir za interpretaciju djelovanja i interpretaciju motiva koje imaju »drugi« i osigurava političke resurse za političku organizaciju i mobilizaciju.
Već iz ovako kratko navedenih odrednica hrvatske nacionalno-manjinske kulture možemo vidjeti značaj nacionalne a time i političke socijalizacije koji ona ima u kontekstu kako očuvanja tako još više uspostavljanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Nacionalno-politička socijalizacija jest dio socijalizacije uopće, ali je ona specifičan dio, pa je kao takvu treba teorijski i empirijski tretirati. Ako je socijalizacija, najopćenitije rečeno, proces integriranja pojedinca u društvo kao cjelinu, onda je nacionalno-politička socijalizacija proces integriranja pojedinca u hrvatsku nacionalnu zajednicu kao specifičnu i posebnu nacionalno manjinsku zajednicu, imajući u vidu političko-povijesni kontekst u kojem je ona konstituirana ili je pak u procesu konsolidacije. To je ona razina socijalizacije kojom netko postaje u pravom smislu pripadnik nacije, internalizirajući nacionalno-kulturne vrijednosti i određene političke standarde. Nacionalno-politička socijalizacija, ma što god pod tim podrazumijevali, je prijeko potrebna pretpostavka postojanja hrvatske nacionalno-manjinske zajednice i može imati tri različite zadaće. U stabilnim i tradicionalnim manjinskim zajednicama, koje su imale svoj postupni razvoj i gdje se radi o održavanju i osiguranju nacionalnog kontinuiteta, zadaća je nacionalno-političke socijalizacije uklapanje pojedinca u postojeći vrijednosni sustav i standarde. U manjinskim zajednicama koje su podvrnute naglim promjenama društvenog sustava, pa prema tome i naglim promjenama vrijednosnog sustava, normi ponašanja i poltičkih struktura, zadaća je nacionalno-političke socijalizacije da djeluje na mijenjanje ranijeg sustava vrijednosti i usvajanju novog, koji odgovara novonastalim političkim pa i gospodarskim promjenama. U nacionalno-manjinskim zajednicama, koje su tek započele samostalan (priznati) politički život, bez ikakve političke tradicije u suvremenom poimanju, zadaća je nacionalno-političke socijalizacije da uvodi nove vrijednosti, standarde i osjećaj zajedničke pripadnosti.
ZAJEDNIČARSTVO: Imajući na umu važnost rane dobi za nacionalno-političku socijalizaciju dolazimo do izuzetnog značaja strukturiranosti i dinamike javnog odgoja i obrazovanja hrvatske djece i mladeži, a u smjeru uspostavljanja i očuvanja nacionalnog identiteta. Važnost rane dobi se očituje u dva temeljna načela: (1) načelo primarnosti: ono što je prvo naučeno – najbolje je naučeno, i (2) načelo strukturiranja: ono što je prvo naučeno strukturira kasnija znanja. A gdje se u jednom ovako izloženom, uvjetno rečeno, teorijskom referentnom okviru nalazi danas hrvatska zajednica u Srbiji i Crnoj Gori, da li možemo govoriti u terminima »zajedničarstva«, i kakve su perspektive Hrvata na ovim prostorima u smislu očuvanja nacionalnog identiteta? Ako bismo sudili i zaključivali na temelju, samo na prvi pogled, kaotičnih političkih i socijalnih interakcija unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, nametala bi nam se ne tako svjetla perspektiva. Međutim, hrvatska nacionalna zajednica na ovim prostorima ima svoju vlastitu političku, kulturnu i socijalno-psihološku kolektivnu dinamiku koja će neminovno dovesti do (re)vitalizacije nacionalnog identiteta i pretpostavki za egzistenciju jednog zbiljskog političkog naroda. Ali i na individualnoj razini zasigurno postoje pojedinci koji razmišljaju svojom vlastitom glavom i koji će imati dovoljno mudrosti izbjeći zamke, kako naslijeđene, tako isto i zamke koje nameće unutarnja psihodinamika i nacionalno-manjinski status hrvatskog naroda.
Autor je sociolog, potpredsjednik Hrvatskog akademskog društva
