Arhiv tekstova
Nedovršeni projekt »zemlje obilja«
Poput onoga psa iz basne koji se sjeti kuće kada naiđu prve hladnoće, i Vojvođani se svoga sustava za navodnjavanje sjete onda kada im nemilosrdno vojvođansko sunce sprži usjeve. A tada obično bude kasno za njihovo spašavanje. Onda naiđu jesenske kiše, snijeg, i hladnoće… i misli odu na drugu stranu. No, nepravedno bi bilo tek tako optuživati one koji su po opisu radnog mjesta zaduženi za razmišljanje o ovoj temi kada je poznata činjenica da se ni uz mnogo dobre volje taj problem ne može lako riješiti bez novca. Ali činjenica je i to da je za jednu agrarnu zemlju neozbiljno da u 21. vijeku problem navodnjavanja usjeva gura u drugi plan.
Još su se u starom Egiptu, u vrijeme prve dinastije faraona, negdje oko tri tisućite godine prije nove ere, ratari suočili sa potrebom navodnjavanja oranica. Već tada su pored Nila nastali prvi sustavi za navodnjavanje. U sadašnjoj Europi primjer Nizozemske postao je paradigmatičan upravo po razgranatoj mreži kanala za odvodnjavanje i navodnjavanje, koji su neplodnu morsku ravnicu pretvorili u izdašnu i darežljivu, što je ovu zemlju lala svrstalo u sam vrh bogatih europskih država. Naša »zemlja lala« sa Nizozemskom sličnosti samo po plodnoj zelenoj ravnici što ju je priroda obilato podarila njenim stanovnicima, ali bez sustava za navodnjavanje. Taj »propust« majke prirode pokušali su nadomjestiti još austrougarski vladari koji su u svojim strateškum državnim planovima Vojvodini namijenili ulogu »obećane zemlje«, u kojoj će kolonisti iz mnogih europskih neplodnih i siromašnih krajeva uspjeti da od pustog močvarnog predjela između Dunava, Tise, Begeja i Tamiša stvore svijet obilja. Temelj toga projekta nedvojbeno je bila izgradnja sustava za isušivanje i odvodnjavanje, a potom i navodnjavanje vojvođanskih polja, zahvaljujući čemu je zemlja ritova i močvara polako pretvarana u žitnicu, u kojoj je kasnije nastala i jedna od najsnažnijih mlinskih industrija svijeta.
POČECI U 1750. GODINI: Za historijske početke sustava navodnjavanja možemo smatrati odluku Marije Terezije da 1750. godine osnuje Privilegiranu kompaniju Trst-Rijeka, koja počinje raditi na ideji saobraćajnog povezivanja regija srednjeg Podunavlja sa ovim jadranskim lukama. Zbog toga se pristupa hidromelioracionim radovima i izgradnji kanalske mreže u Banatu, kako bi se stvorio vodeni put prema Jadranu preko Dunava, Tise, Save i Kupe. Franc II. četrdesetak godina kasnije odobrava izgradnju kanala Dunav - Tisa, po projektu Josifa i Gavrila Kiša, od Bačkog Monoštora do Bačkog Gradišta, u duljini od 100,5 kilometara. Kanal je završen 1802. godine, i postaje okosnica ekonomskog napretka Bačke, i istodobno obilježava početak stvaranja jednog složenog sustava navodnjavanja na teritoriju Vojvodine.
Kako navodi Dimitrije Boarov u knjizi »Ima li još Vojvodine«, investicije u vojvođansku zemljišnu i vodnu infrastrukturu u naredna tri vijeka bile su ogromne. Još 1720. godine bare i močvare činile su 35 posto ukupnih vojvođanskih površina u Vojvodini, a danas su one manje od jednog procenta. Od 1718. godine do danas ukupno je iskopano preko 20 tisuća kilometara odvodnih kanala, uz desetak tisuća mostova, propusta i crpnih stanica. Sve te vodno-saobraćajne investicije, započete u doba habzburške carevine, osigurale su Vojvodini 730 kilometara plovnih riječnih tokova, i 600 kilometara kanalskih plovnih putova. Države nastale na tlu Austro-Ugarske djelomice su nastavile taj ambiciozni projekt, prije svega nekadašnja SFRJ, izgradnjom kanala Dunav-Tisa-Dunav, i regionalnih sustava. Ti novoizgrađeni kapaciteti, iz raznih razloga, koriste se u neshvatljivo malom procentu. Dijelom zato što je »zub vremena« dobro oštetio nasipe, mostove, ustave, dok je dio opreme pokraden, izraubovan, dotrajao i zapušten.
Hidrosistem Dunav Tisa Dunav počeo se planirati još 1947. godine poslije rata, a njegova izgradnja je počela 1957. Zadnji objekat u tom projektu završen je 1977. godine, tako da je DTD prema planovima dovršen projekt. Izgrađen je u duljini od 930 kilomatara, od čega je 591 kilomatar plovnog puta. »Njegova namjena je već u planovima bila višestruka«, kaže za »Hrvatsku riječ« dr. Svetomir Dragović, profesor predmeta navodnjavanje na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu u mirovini. DTD je trebao služiti najprije za odvodnjavanje suvišnih voda – poznato je naime da je Vojvodina je bila ugrožena podzemnim vodama. Druga njegova funkcija je bila vodosnabdijevanje, u prvom redu tehničkom vodom. A tek potom dolazi navodnjavanje, zatim saobraćaj, turizam, ribarstvo, itd.
U pogledu navodnjavanja, Dunav-Tisa-Dunav omogućuje navodnjavanje 510 tisuća hektara zemljišta. Još oko 500 tisuća moguće je snabdijevati vodom iz regionalnih sustava, koji su izgrađeni tamo gdje ne stiže Dunav-Tisa-Dunav. Konkretno, u Subotici je moguće osigurati navodnjavanje oko 20 tisuća hektara, kaže dr. Dragović. Dakle, u Vojvodini od 1,650 milijuna obradivog zemljišta, bez većih ulaganja bi se moglo navodnjavati navodnjava oko milijun hektara – 500 tisuća sa DTD, i isto toliko iz regionalnih sustava. No, to se ne događa, jer je praktično izgrađeno samo oko sto tisuća hektara zalivnih sustava – 60 posto tih kapaciteta se nalazi na sustavu DTD, a ostalo obuhvaćaju regionalni. Međutim, i od tih 100 tisuća hektara, koji su građeni čitavih 50 godina, koristi se samo 20 do 30 posto. Sve drugo je propalo – oprema je zastarjela, zarđala, pokradena ili jednostavno propala od vremena.
Dr. Dragović podsjeća da se uvjeti za navodnjavanje mogu poboljšati jedino ako se obavi temeljna rekonstrukcija i sanacija vojvođanskog sustava za navodnjavanje. To, dakako, košta, a generalne procjene govore da je za to potrebno između četiri i pet milijuna eura. Za sustave koji su malo oštećeni trebalo bi uložiti oko sto eura po hektaru. Na drugim mjestima, gdje su oštećenja veća, popravka bi, recimo, zahtijevala i do tisuću eura po hektaru, jer je sve propalo. »Naravno, istodobno je potrebno razmišljati i o gradnji novih sustava za navodnjavanje, ako želimo suvremenu poljoprivredu. Te investicije se kreću od jedne do četiri pa i pet tisuća eura po hektaru«, kaže dr. Dragović.
FINANCIRANJE ŠTETE: Prema zvaničnim procjenama, suša koja je ove krajeve zadesila tijekom 2000. godine nanijela je Vojvodini štetu od milijardu dolara. Ove godine suša je približnog intenziteta, što bi moglo nagovijestiti sličnu cifru. Tim se novcem, opominju stručnjaci, može izgraditi sustav za navodnjavanje za blizu sto tisuća hektara. Da su se ovih godina umjesto u sanaciju »elementarne nepogode« sredstva ulagala u izgradnju zalivnih sustava, prihodi sa vojvođanskih njiva manje bi bili uvjetovani ćudima prirode, a država ne bi običnu klimatsku pojavu kakva je suša proglašavala elementarnom nepogodom. g
