Arhiv tekstova
Između tržišta i nacionalne misije
Dugo očekivani, zatim, pod izvanrednim stanjem, na brzinu, usvojen i vladinim amandmanima opskrbljen, Zakon o informiranju nije donijeo samo promjene u odnosu na odgovornost za pisanu riječ i nije samo »prenormirao« pravila ponašanja novinara. Njegove odredbe značajno su odredile i ulogu države i njenih organa u osnivanju i financiranju medija a na ovu promjenu naročito su osjetljivi mediji takozvanih manjinskih zajednica, jer su oni osnivačkim pravom čvrsto vezani za Skupštinu kao zakonodavno tijelo države ili pokrajine i za godišnji proračun kao značajan izvor financiranja. Što očekuje manjinske medije u budućnosti i koji su njihovi izgledi da izvan državne skrbi nađu svoju stabilnost a istovremeno nastave igrati značajnu misiju koja im je povjerena?
»Što se tiče medija na jezicima manjina imamo dvije varijante«, kaže za »Hrvatsku riječ« pokrajinski sekretar za informiranje Rafail Ruskovski. »Po Zakonu o radio difuziji ni lokalna samouprava, ni teritorijalna autonomija niti država ne mogu biti osnivač elektronskog glasila. Tu je situacija jasna. Što se tiče Zakona o informiranju koji se odnosi na tiskane medije tu je priča nešto drugačija. Naime, postoji odredba u Zakonu koja tvrdi da u roku od dvije godine država i drugi njeni organi moraju svoja osnivačka prava prenijeti na nekog drugog. Sada se razmatraju adekvatna rješenja koja će omogućiti normalno funkcioniranje medija koji izlaze na jezicima manjina. Što se tiče medija koji su u direktnoj kompetenciji Skupštine Vojvodine i Sekretarijata za informiranje, to jest medija kojima je vojvođanska Skupština osnivač, tu je jasno da se to osnivačko pravo mora delegirati na nekog drugog. Tu dakako, postoje dvije varijante a to je ili da ti mediji idu na čistu privatizaciju ili da se to osnivačko pravo pokuša prenijeti na nekog drugog. Za nacionalne zajednice najpogodniji su tu Nacionalna vijeća koja se brinu o interesima nacionalnih manjinskih zajednica. Njihov interes je tu najočigledniji a time bi informiranje nacionalnih manjina postalo dio civilnog sektora a ne državni posao.«
Prenošenjem osnivačkih prava otvara se pitanje financiranja ovih medija Zakon o informiranju je i tu veoma precizan, naime ako postoji opći društveni interes onda država mora izdvojiti određena sredstva. Ali, način distribucije ovih sredstava se mijenja. Sredstva će se dodjeljivati isključivo po sistemu financiranja projekata.
»Nećete moći prosto tražiti sredstva za plaće zaposlenih, već će se projekt morati obrazložiti preciznim pokazateljima potreba i razloga za angažiranje određenih sredstava. Na osnovu svih tih pokazatelja donositi će se odluka o dodjeli sredstava. Prevedeno na običan jezik, sredstva najvjerojatnije neće biti manja, ali će način njihove raspodjele biti drugačiji. Ukoliko netko recimo ne bude odradio projekt za koji je dobio sredstva, normalno je da će snositi posljedice i sljedeći put mu sredstva neće biti dodijeljena«, objašnjava Ruskovski.
Kod manjinskih izdavačkih kuća gotovo je nevjerojatno da se pojave zainteresirani privatni finacijeri, zato je možda i najracionalniji model da se putem projektnog financiranja i ekonomičnog poslovanja pokušaju pokriti troškovi proizvodnje ovih medija. Ali, kako nam kažu u Sekretarijatu za informiranje, bilo je zainteresiranih i privatnih partnera. Recimo, jedan slovački partner se interesirao za privatizaciju tiskarske kuće »Kultura« iz Bačkog Petrovca, tiskare usko vezane za izdavačku djelatnost ovdašnje slovačke zajednice.
»Naš prijedlog je da u takvim situacijama Skupština Vojvodine daje suglasnost o privatizaciji tih glasila, jer procjenjujemo da će ona najbolje cijeniti opći društveni interes« kaže Ruskovski.
Pošto je i socijalno i kulturološki pa i demografski položaj nacionalnih manjina različit, iz tog proizilazi da su i mediji ovih zajednica u različitom položaju, odnosno da su im različite potrebe. Postavlja se pitanje tko će i kako odrediti kriterije na osnovu kojih će se nekima dodjeljivati više sredstava, dok će se drugi gurati ka tržištu ili nekom vidu samostalnijeg i od države neovisnijeg financiranja. Prijenosom osnivačkih prava sa Skupštine prestaju i njene obveze kao osnivača, sama odluka o visini finacijskih sredstava ostaje na onom tko projektira proračun, odnosno na onom tko polaže račun za utrošena sredstva, to jest na resornom sekretarijatu ili ministarstvu. Ovim rješenjem izvršna vlast će samostalno odlučivati o raspodjeli sredstava, bez obaveze koja bi proistekla iz osnivačkog prava.
»Bilo bi veoma važno da se izrade kriterijumi koji bi bili jedinstveni i javno dostupni svima koji konkuriraju i koji delegiraju svoje projekte tako da svi znaju pod kojim uvjetima mogu dobiti sredstva«, kaže za naš list pokrajinski sekretar za informiranje.
Pitanje koje se logično postavlja i za koje su neposredno zainteresirani oni koji rade u manjinskim medijima je koliko će se brzo ova transformacija odigrati.
»Zakon predviđa da se ove transformacije dogode u roku od dvije godine, što se nas u Skeretarijatu tiče mi smo za to da se, ako je moguće, dogode odmah. Dakle, kad Ministarstvo za kulturu i medije Republike Srbije izradi potrebne kriterije, mi ćemo se zalagati da se transformacijama pristupi odmah, već u ovoj proračunskoj godini«, kaže pokrajinski sekretar za informiranje i obećava da ovaj vid transformacija i njena eventualna brzina neće narušiti finacijsku ravnotežu tiskanih medija nacionalnih manjina. g
