Arhiv tekstova
Gladijatori su gladni ili DOS na izdisaju
Nešto više od dva mjeseca nakon ubojstva premijera Đinđića politička scena Srbije se – kao po nečijoj komandi – pretvorila u pravu gladijatorasku arenu. Skoro da se ne zna više tko s kim i protiv koga ratuje, tko kome »otkriva« ili smješta skandale i igre, a najintrigantnije u svemu tome je što je epicentar najnovijeg (da li i poslednjeg?) potresa u samoj Republičkoj vladi, odnosno »ostatku« vladajuće koalicije DOS.
Čović i Isakov, dva »složna« potpredsjednika gađaju Živkovića, Jovanovića (Čedu), Popovića (Bebu), tu su im za odstrel pri ruci Čanak i Veselinov. Čanak, opet, ne može smisliti Čovića, Isakova i Veselinova, a ovaj potonji bi lidera LSV rado poslao tamo gdje je i njegov »osvjedočeni« prijatelj i imenjak Opačić. Sve to podsjeća na svojevrsnu srbijansku burlesku u kojoj je redateljr odlučio svim glumcima omogućiti da glume kako god i što god hoće, improviziraju i rasplet učine što katastrofalnijim.
A sve je – na prvi pogled – počelo otvorenim pismom Vladana Batića »svojoj« Vladi, u kome »zabrinuti« ministar pravde praktički optužuje Živkovićev kabinet da je zaustavio borbu protiv svih oblika organiziranog kriminala, postavivši, usput, svojervrstan ultimatum: ili idemo do kraja, pa kud puklo da pukne, ili, brate, `ajmo svi na – izvanredne izbore. Živkoviću nije jasno »što to Batić, u stvari, hoće«, ministar policije Mihailović se mršti i demantira da je oštrica Sablje otupjela, Svilanoviću, opet, ne pada na pamet »komentirati Batićeva pisanija«, a lideru koalicije Šumadija Kovačeviću je savršeno jasno: »ma, to Batić predosjeća da je kraj vladajuće koalicije, pa bi da se blagovremeno iz svega toga izvuče i pokupi još koji politički poen kako je, eto, on bio i ostao jedini pravi borac protiv mafije. »Politički analitičari, pak, nemaju nikakve dileme: stvar je do kraja apsurdna. Onaj (Batić), koji, pored ostalih, treba položiti nekakve račune, traži da to njemu učine drugi. Da Srbija nije u lošem stanju, sve bi to bilo više nego komično.
I kako to obično biva na poprištu sukoba sujeta, interesa, ambicija i intriga, u »igru« se ubacuju i mediji. Otvara se rat TV Pink – Čović i Isakov, a i sam premijer, na sebi svojstven, nespretan i nezgrapan način, stavlja na tapet »lik i djelo« B 92 i njenog »vlasnika« Verana Matića.
Nagovještavalo se sve ovo još u tijeku izvanrednog stanja. Verbalni obračun dva vladina potpredsjednika Čovića i Jovanovića oko toga tko je s mafijašima pio viski, tko je kome poklanjao konje, u čijim su se bazenima kupali neki funkcionari, amortiziran je čim se pojavio samo iz pijeteta prema ubijenom Đinđiću. Čim je izvanredno stanje ukinuto, samo se čekao pogodan trenutak da sve ponovo bukne. I buknulo je, pokazavši koliko nedostaje Đinđićeva liderska pragmatična vještina da smiruje strasti i amortizira potencijalne obračune međusobno konfrontiranih lidera vladajuće koalicije. Sada tu ulogu nevješto i neuspješno preuzima Živković, ali već njegov prvi potez – klinč s funkcionarima G 17 Plus – pokazuje da nije odmakao od mentaliteta i temperamenta lokalnog (niškog) političara. Tu bi ulogu htio i preambiciozni Čedomir Jovanović, samo što ga u tome ometa kako otpor Čovića, Isakova, Mićunovića, tako i opravdana strepnja samog Živkovića da ga mlađahni potpredsjednik DS ne istisne na marginu. Ne samo u Vladi, već i u vrhu stranke.
DOS se – u to više nitko ne sumnja – raspada. To je proces koji je započeo neposredno nakon Miloševićevog pada, povremeno je ublažavan uzajamnim ustupcima i kompromisima, a nakon Đinđićevog ubojstva ubrzan do razine na kojojoj ga je teško zaustaviti, još teže kontrolirati i obuzdavati. Biti će, doduše, još pokušaja da se održi na okupu, ali to više nitko od lidera neće činiti s entuzijazmom i poletom koji bi ugrozio njihovu poziciju i mogućnost da se blagovremeno prestroje tamo gdje je politički najprofitabilnije. DOS je, tako, postao žrtva vlastitih (prevelikih?) ambicija, a skromnih kreativnih mogućnosti, pa je sada preostala samo dilema – kojom će se cijenom platiti njegovo neminovno, a, s druge strane, (sasvim nepotrebno) dramatično razilaženje.
Srbija je sada – kakve li sudbinske ironije? – u delikatnijoj situaciji nego prije Đinđićevog ubojstva. Policijska akcija Sablja je razbila mnoga kriminalna gnijezda, ali kad se začeprkalo po pravoj pozadini sprege politike, države i mafije, ispostavilo se da je to preveliki (i preriskantni) zalogaj za vladajuću oligarhiju, koja je najvećim dijelom stvarana, njegovana i stasala na Miloševićevoj matrici vladanja i ponašanja. Najavljen je, u međuvremenu, Skalpel i obračun s moćnim financijskim lobijima, kreatorima najveće pljačke Srbije, a da prethodno nisu pruženi valjani odgovori na pitanja koja opterećuju odnose unutar DOS-a je li »Sab-lja« bila strogo selektivna i zloupotrebljena u političke svrhe, zašto su veze nekih vladinih funkcionara sa zemunskim kriminalcima proglašene za državnu tajnu, tko i zašto opstruira istragu o odgovornosti Vlade i državnih organa za Đinđićevo ubojstvo. I sve to u svjetlu sumorne činjenice da su njegovi egzekutori (državna sigurnost i »crvene beretke«) bili pod neposrednom kontrolom Vlade.
Promoviran je »Skalpel«, obećan je bespoštedni rat protiv ekonomsko-financijskih mafijaša u i van vlasti, a čim je buknula afera sa šećerom, sve se svelo na pranje ruku i dokazivanje kako državna i politička oligarhija nema baš nikakve veze s tim. g
