Arhiv tekstova
Oj Gibarcu ne bih te volio, da se nisam u tebi rodio
POGANOVCI – Ovi nostalgični stihovi, koje smo u ariji bećarca, drumarca ili svatovca pjevali u raznim prigodama i kad god bi stigli, motaju mi se danas po glavi, negdje prije podneva, dok vlč. Željko Zuanović prikazuje svečanu euharistiju u Crkvi sv. Ivana Nepomuka u Poganovcima nedaleko Osijeka, selu gdje danas živi pedesetak obitelji Gibarčana i gdje je u jesen 2000. biskup đakovački i srijemski msgr. Marin Srakić blagoslovio novosagrađenu katoličku crkvu posvećenu svecu kojega su Gibarčani štovali i u rodnome Gibarcu i to još od konca 17. stoljeća.
SJEĆANJE NA KIRBAJ: Legenda kaže da je Ivan Nepomuk, rođen u Češkoj 1350. godine, postao svećenikom Praške nadbiskupije a 1389. godine i generalnim vikarom, došao u sukob s aktualnim češkim kraljem Vaclavom, jer nije pristao da oda tajnu kraljičine ispovijedi. Kralj ga je dao na muke, pa kada ni to nije pomoglo, bacili su ga vezana s mosta u Vltavu. Stradao je jer je šutio.
Šest stoljeća kasnije i Gibarčani su zamalo doživjeli sudbinu svog sveca zaštitnika. Stradali su zato što su šutjeli. Stradali su pred naletom agresije samo zato što su Hrvati i katolici i zasigurno bi i završili poput sveca zaštitnika da se nisu odlučili na seljenje. Teška srca, jer kako da ratar napusti plodni atar nabrekao od plodova jeseni u kojemu su se kukuruzi zlatom zlatili, pa ga vjerojatno otuda i danas diljem Europe i svijeta zovu žutim zlatom.
E, toga sam se Gibarca sjetio danas u podne, na blagdan sv. Ivana Nepomuka, sjećajući se kirbaja u Gibarcu, mnoštva gostiju i prepune crkve, bogate trpeza i bijeloga gibaračkog vina. Ali Gibarca, kakvim ga pamtimo, više nema. I neće ga ni biti. Malo pitomo seoce na blagim padina Fruške Gore danas nastanjuju neki drugi ljudi, s drugom kulturom i drugim običajima i ništa više nije kao prije. Naši su preci tu svili svoja gnijezda prije petsto, šesto a možda i više godina, jer prema Antunu Jarmu, prva je katolička župa u Gibarcu osnovana još davne 1332. godine, obnavljana u 15, 17, i 18. stoljeću, a na temeljima stare crkve, drvetom građene, položen je kamen temeljac za novu Crkvu sv. Ivana Nepomuka 1801. godine i gradnja je potrajala sve do 1810. I tako sve do agresije na Republiku Hrvatsku, kada su Gibarčani raseljeni diljem Lijepe naše, pa i diljem svijeta.
GDJE JE KUĆA: Migracija je bilo i biti će ih, ali nama je naša najteža, najbrutalnija, najbolnija. Bježalo se pred ratovima, bolestima, prirodnim kataklizmama, a nama je evo, naudilo ludilo jednoumlja, tako poznato, ne samo u nas, nametanje volje drugomu po svaku cijenu, milom ili silom, zbog čega smo danas raseljeni u 66 gradova i sela diljem Hrvatske a ima nas diljem Europe, u Americi, Australiji. Najviše nas je u Slavoniji, jer smo tu nekako svoj na svome, što samo potvrđuje tezu, ne može Šokac bez Šokadije. Tu smo već desetak i više godina, tu puštamo korijenje, ispunjavamo uvjete iz čuvene Markesove dvojbe, iliti dvojbe junaka njegova romana Sto godina samoće. Hose Arkadio Buendia tvrdi da čovjek nije niotkud ako tu nema svojih mrtvih, dok njegova suputnica Ursula želi ostati jer tu je rodila sina. U posljednjih desetak godina, ovdje je umrlo pa je i pokopano, pedesetak naših Gibarčana, u mjestima koja su nastanili, ali je istovremeno rođeno sedamdesetak, osamdesetak mališana, ali samo uvjetno rečeno Gibarčana, jer to su danas mali Zagrepčani, Osječani, Našičani, Slatinčani i sl.
Sjetim se kirbaja, kako se ne bih sjetio, kaže Slavko Martinović, koji je danas s obitelji u Petrinji. Gosti su dolazili još uoči kirbaja, a odlazili na pojutarje. Gibarački kirbaj obično bude kišovit, proljeće je, ali kad bi bilo lijepo vrijeme, gosti bi dolazili zapregama, konji upasani, sersani, kola ofarbana, federsicevi, obojčići, pjesma, naša Šokačka. Najprije fruštuk, pa onda svi u crkvu na misu, a poslije kući na ručak. Naša kuća u centru sela, ispred kuće vašardžije, liciteri, alvadžije, ringišpil. Poslije ručka svi na nogomet, a uvečer u Dom na igranku. Sviraju Boža i Mata, Šolda i Mića i Puh pa do neko doba, a poslije se pjesma nastavi kod kuće. E, to su bila vremena. Danas, ovdje u Petrinji slavimo kirbaj na blagdan Sv. Lovre pa se ujedno podsjetimo i dana kada smo protjerani iz našega Gibarca. Kad su upali u selo s puškama i mržnjom koja je bila tako gusta da si je mogao sjeći. »Za deset minuta svi van, marš u Lepu vašu«. Danas je u Gibarcu ostalo još tridesetak obitelji, a vlč. Berislav Petrović je za blagdan Sveta tri kralja blagoslovio 28 kuća. To je slika Gibarca danas.
Sada, kada u Gibarac možemo bez viza, odemo s vremena na vrijeme, obiđemo rodbinu i groblje, uredimo grobove, izmolimo Očenaš i zapalimo svijeće, odnesemo svježi cvijetak za naše najmilije. Navečer, hitamo nazad, idemo kući
