Arhiv tekstova
Prerušena netrpeljivost
Govor mržnje još uvijek egzistira u Srbiji – egzistira naprosto stoga što nacionalizam nije doživio slom, a on je prirodni ambijent govora mržnje. Ako bismo morali napraviti ad hoc poređenje između predlistopadskog i poslijelistopadskog govora mržnje, mogli bismo reći da je onaj prvi uživao medijsku podršku i režimsku protekciju, da je bio organiziran i da je iza njega stajala politička odluka, jer je i pomoću njega trebalo stvoriti ambijent u kome će se lakše oslobađati potisnuti agresivni i sadistički potencijali. Ovaj drugi je lišen organizirane podrške, više je difuzan i rasut, posredan je i prepreden, dakle perfidan, ali ništa manje opasan i bilo bi krajnje pogrešno kada bi se on sveo samo na jezičku nepristojnost i nekulturu govornika.
No, pored razlika, postoji i nešto što je pred i postlistopadskom govoru mržnje zajedničko, a to je činjenica da u njegovom konstituiranju ne sudjeluju samo socijalno frustrirani i marginalni pojedinci, nego i ljudi koji su visokopozicionirani u sistemu vlasti. A upravo bi pripadnici političke elite morali malo više povesti računa o onome što se uobičajeno naziva politički korektnim govorom, što znači da se u javnom suobraćanju ne koriste uvredljivi termini.
Govor mržnje se definira kao grub i uvrijedljiv način izražavanja koji uznemiruje, zastrašuje i poziva na mržnju, diskriminaciju i nasilje. Kao takav, on je krivično sankcioniran – član 134 KZ kaže da će se svatko tko izaziva i raspaljuje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost kazniti zatvorom od jedne do pet godina. Međutim, ova zabrana izazivanja mržnje ograničena je samo na narode i nacionalne manjine u SCG, što praktično znači da se netko može koristiti govorom mržnje i raspirivati mržnju prema narodima i manjinama koji ne žive u SCG. To dakako nije dobra formulacija, jer reducira član 20. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kojim se zabranjuje svako izazivanje nacionalne, vjerske ili rasne mržnju.
Interesantno je da u Ustavu Srbije nema izričite zabrane govora mržnje, nego se o njoj govori tek posredno.
No, ono što nas mora zabrinjavati jeste činjenica da, i kada se suočimo s govorom mržnje, tužilaštva ne reagiraju a sudovi ne sude. Kao da se sankcioniranje ove vrste govora još uvijek smatra reliktom komunističkog doba, kao da netko misli da ćemo diskreditirati sebe kao uzorite demokrate ako posegnemo za krivičnim zakonikom. Ne. Nikakav komunistički relikt nije u pitanju. U pitanju je standard bez čije primjene nema valjano uređenog društva i korektne komunikacije u društvu.
Govor mržnje nije svojstven samo građanima Srbije, nego i drugima, građanima Hrvatske, na primjer, Austrije, Francuske, Njemačke, Amerike, Kanade, itd. Poznat je slučaj srednjoškolskog nastavnika iz Kanade koji je na svojim časovima zastupao žestoki antisemitizam, govoreći sve najgore o Židovima, kao o djecoubojicama, sadistima, srebroljupcima, optužujući ih da su izmislili holokaust, te da im je cilj izazvati kaos i anarhiju. Međutim, on je zbog toga osuđen, a sud je iznio javnu ocjenu da propaganda mržnje nanosi štetu kako spomenutoj grupi, tako i cijelom društvu. Dakle, za razliku od Srbije, u funkcionalnim demokracijama javnost se, suočena s takvom vrstom govora, mobilizira a državni organi reagiraju.
Kako se još boriti protiv govora mržnje? Zakoni koji takav govor sankcioniraju samo su jedan od načina borbe. Oni su nužno, ali ne i dovoljno sredstvo, i stoga su potrebna još neka. Prije svega, potrebno je podići razinu tolerancije u društvu, omogući građanima da se obavijeste i informiraju o Drugome, sistematski raditi na otklanjanju predrasuda, a podržati sve one koji su predmet govora mržnje, kao i one koji se bore protiv njega. g
