Arhiv tekstova
Druženje, stvaranje i upoznavanje
Nastavljajući višegodišnju praksu druženja slikara i konkretizaciju motiva iz salašarskog života, slikari koje okuplja Likovni odjel Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« nedavno su posjetili salaš u okolici Đurđina, vlasništvo Amalije i Ivana Stipića (Švabovi).
Nakon jutarnjeg okupljanja u Preradovićevoj 4 umjetnici-izletnici su formirali karavanu i brzo stigli do odredišta. Odmah na ulasku na salaš stoji upečatljiv znak, novopostavljen križ. Domaćin pojašnjava da je križ podignuo nakon pada Miloševićeva režima, ali da je simbolika dublja.
Kroz salaš Stipićevih prelamale su se nedaće ovog kraja. Bogat posjed s 300 lanaca zemlje nakon Drugog svjetskog rata morao je biti ruiniran, kako ga socijalističke vlasti ne bi pretvorile u zadrugu i kako ga vlasnik, Stipićev otac s osam dice, ne bi u potpunosti izgubio. Da ne bi bio upadljiv konfiskatorima, srušio je veliku košaru, velik svinjak i čardak, šuma je povađena, a avlija uzorana.
Zato se Ivan zarekao da će, kada socijalizam padne podići križ za sve njegove žrtve, kojih je bilo i u njihovoj obitelji. S obzirom da dolazak višestranačja nije bila transformacija u demokraciju, tek nakon odlaska Miloševićeva režima su se stekli uvjeti za dizanje križa.
Sam salaš građen je 1881. godine, a svojevremeno je bio opasan zidom. Zid je bio podignut od valjaka koji su dobiveni iz zemlje koja se nalazila na gredi. Kasnije je Stipićev dida dao da se sruši ograda, a da se valjci iskoriste za gradnju mlina. Stoga im je rušenje đurđinskog mlina teško palo.
No, otvorenost Stipićevih ilustrira i primjer da u okviru akcije »Ljetujmo kod kuće« Crveni križ već četiri godine dovodi stotine mališana u cilju upoznavanja sa salašima. Po divanu starijih, salaš je i prije bio otvoren za posjetioce. To potvrđuje i slikarka Ruža Tumbas, koja se prisjetila tri dominikanca, »bijela fratra« koji su u Suboticu došli 1945. godine iz Dubrovnika, i koji su utemeljili kor. Kod njihovih misa bila je puna crkva. Njih su dvije godine kasnije vlasti primorale da napuste grad, a 1946. godine su bili gosti upravo na salašu Stipićevih, jer je povodom nekog blagdana održana misa na kojoj se pjevalo u četiri glasa.
Nakon razmjenjivanja priča o prošlosti tijekom doručka uslijedio je rad. Slikari su se raštrkali po salašu i okolici i dali se u stvaranje. Nastali su brojni motivi salaša, krušnih peći, portreti i pejzaži. Mr. Ante Rudinski, predavač odjela, davao je kritike, a na kraju su radovi složeni i komentirani.
Tijekom ručka domaćinu je uručeno više slika koje su nastale prilikom ovog događaja, a kući su ponijete impresije na život u prirodi.
Nikola Perušić
