Arhiv tekstova
U konfliktima s Horthyjevim režimom
»Svijest« je također naišla na pohvalu od strane kritike: »Sam pisac komada, inače marni suradnik Naših novina, g. Antun Karagić je naš najzaslužniji javni radnik uopće u majci domovini. Još prije 12 godina kao 17-godišnji mladić g. Karagić je udario temelj našoj narodnoj kazališnoj glumi osnivanjem prvog bunjevačkog seoskog kazališnog društva u Mađarskoj. Ne dugo po njegovu primjeru i propagandi počela su se po svim našim selima osnivati društva kazališnih dobrovoljaca.«
Pokraj toga usredotočuje pozornost utemeljenju stalne kazališne družine, što se vidi iz same pozivnice: »Bunjevačka dobrovoljačka omladina u Gari priređuje u Locherovoj gostionici prigodom 10. godišnjice osnivanja prvoga dobrovoljnog društva na selu i u korist osnivanja stalnog seoskog kazališta drugi dan Uskrsa 14. travnja 1941. godine jubilarnu kazališnu predstavu.«
U PARTIZANIMA: Karagić 1940. godine bilježi: »Prožet velikim uspjehom naše prve kazališne predstave na selu, odlučio sam, da odsele predajemo (priređujemo kazališne priredbe – opaska urednika) po svim našim selima Bajskog trokuta i uopće u Mađarskoj.«
Nije posustao nikada, ulaže velike napore, prodaje komad po komad zemlje, financira kazalište, piše za njega tekstove, režira ih, a s obzirom na slikarske sklonosti i scenski oprema.
Karagić je, kad je pisao ta djela, već bio u višegodišnjim konfliktima s Horthyjevim režimom. Godine 1941. je uhićen i interniran na neko vrijeme. Pri kraju Drugog svjetskog rata nalazi se među bačvanskim partizanima. Nakon 1945. godine sudjeluje u javnom životu Hrvata. Piše o neophodnom utemeljenju putujućeg kazališta. (San mu nije ostvaren sve do utemeljenja Hrvatskog kazališta u Pečuhu, naime u povodu 80. obljetnice rođenja Karagića ponovno su stavljeni na scenu njegovi igrokazi »Rastatkinja« i »Katica«.)
PROSVJETA U JEZIKU: Svoj književni rad ne prekida ni nakon rata, kada piše dramu u tri čina »Općinski načelnik«, koja možda ima najviše od onog čemu je Karagić kao čovjek i umjetnik težio. No, u njegovim djelima (igrokazima, novelama i publicistici) često dolazi do izražaja čuvanje starih tradicija, narodne nošnje, kao i isticanje nacionalne pripadnosti, da su Bunjevci Hrvati. Evo i navoda iz navedenog kazališnog komada koji može poslužiti kao nedvosmislena potvrda nacionalne identifikacije bunjevačkih Hrvata:
»Katica (hoće da razjasni): To je zato uvršteno na pozivnicu, što je Mijo prije deset godina osnovao prvo društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca na selu… Tada se – prije deset godina – počela u svim našim selima osnivati slična društva i na taj način počeo se buditi hrvatski duh, t. j. prosvjeta na našem jeziku.
Jašo: A zašto hrvatski? Zašto ne bunjevački? Mi nismo Hrvati! – kaže gospodin bilježnik – mi smo samo Bunjevci!
Katica: Tako kažu svi – i naši – koji su šovinisti, koji bi nas odrodili! Da postanemo narod bez narodnosti – tijelo bez kosti! Na takav način bi nas – naravno – lakše odrodili, pomađarili, asimilirali! (Odlučno.) Kakovi su naprimjer Sekelji i Čangovi – Mađari, takovi smo isto baš i mi – Hrvati! Pa to je jasno!
Jašo (sarkastično): To te valjda (pokazuje na Miju) on… naučio! A znaš li ti, balava jedna, da se nama, Bunjevcima, nije slobodno zvati Hrvatima – kaže gospodin nadbilježnik – tko se bude bio nazivao Hrvatom, taj će biti interniran! Ili će morati seliti u Hrvatsku! (Pokazuje na Miju) I njega bi već odavno odnijeli… da nije mene! Al sad je svemu kraj! Sad može ići, kažem, gdje se bregovi ruše!«
Nastavit će se
