Arhiv tekstova

Budućnost je u mladima… Odgoj…!?

Ovih dana bio sam na hodočašću s mladima. Razmišljao sam o njihovoj odgojenosti ili neodgojenosti. Pročitao sam jedan članak koji me je potakao da ga prenesem i u ovom svom razmišljanju, jer veoma dobro ilustrira stanje u našem društvu i zajednici. No, kada se počne na ovaj način promišljati odgoj i obrazovanje mladih u ovom sadašnjem postmodernom trendu, gdje su sve vrijednosti uglavnom svedene na »lijepo se osjećati«, ugodu, užitak, nužno se nađemo sučelice s mnogima koji nastupaju kao »znanstveni« pedagozi, psiholozi…
    Neka mi na toj crti bude dozvoljeno navesti, makar davno izrečenu, misao jednog nobelovca iz 1971.: »Fatalna zabluda moderne pedagogije, a to se sve više uviđa, jest to da odstranjuje svaku ‘zapreku’ pred djetetom, da ga ni na što ne prisiljava, tobože da se ne bi poremetila njegova ‘spontanost’. (…) Sustav obrazovanja koji djetetu sve donosi ‘na tanjuru’, koji izvodi prave akrobacije, da bi dijete što lakše ‘shvaćalo’, dakle sa što manje muke, takav sustav obezvređuje unaprijed ono što želi postići. Jer, tu se opet vraćamo na iskonsku karakteristiku čovjekova duha: da trajno cijeni samo ono čega se domogao s mukom, trudom, a ne cijeni ništa što mu je bilo ‘dano na tanjuru’«. Danas se, međutim, svaki oblik askeze najčešće ili prešućuje ili se želi pretvoriti u svojevrsni »mistični«, da ne kažem »magijski« užitak. Moralne vrline/kreposti, koje zahtijevaju stalni napor samospoznavanja i samosvladavanja, izgrađivanja svoje osobnosti i načina ponašanja u odnosu prema drugome i prema sebi u svjetlu transcendentne dimenzije svoje osobnosti, tj. prema Bogu, sve rjeđe se ističu.
ODGOJ PRIPADA RODITE-LJIMA: I kod nas je prisutan tzv. moralni relativizam. On se hvali kao europsko demokratsko dostignuće. Tvrdi se: mi smo ljudi sami sebi mjerilo morala. Sami određujemo što je za nas u kojem vremenu ili u kojim okolnostima dobro ili zlo. Zanemaren je čak i obzir na ljudsku narav, naravni zakon. Mislimo da znanost i naši dogovori mogu sve regulirati. Danas se sve manje priznaje opći moral, onaj koji je iznad čovjeka, kojega bi svi morali poštivati. Dogovara se i ugovara, stvaraju se konvencije itd. Misli se da se zakonom može dopustiti i ono što je po općem moralu zlo, npr. pobačaj, eutanazija i sl. Danas imamo mnogo raznih konvencija za zaštitu ljudskih prava, prava naroda, zaštitu okoliša itd., kojih se onda oni moćni ne drže.
    Taj moralni relativizam ulazi u mentalitete, postaje duh vremena. Nema nekih pravih vrijednosti koje bi bile općenito prihvaćene. Kriterij pri izboru vrijednosti, pri opredjeljenju je – užitak. Stvara se uživalački (hedonistički) stil života. On prevladava kao nešto normalno i hvaljeno i u javnim medijima itd.
    Da bi se tijekom odgoja i obrazovanja gajile moralne vrline/kreposti kao što je – razboritost (mudrost), pravednost, duhovna jakost (odvažnost), umjerenost, mora postojati dobar odgojni ambijent. Zato su odgojna mjesta u društvu bitna. Mislim da nije izlišno često upozoravati na tri odgojna mjesta: obitelj, Crkva (vjerska zajednica), škola (odgojno-obrazovne ustanove). U sadašnjem europskom društvu često se želi Crkvu (vjersku zajednicu) istisnuti iz procesa socijalizacije i prognati u neku izoliranu privatnost, a znanje o vjeri/religiji, religijama odijeliti od iskustva vjere, kulturu očistiti od njezinih religioznih temelja, ateistički sekularizam fundamentalistički nametnuti zapravo kao neku novu svjetovnu religiju. Zbog toga treba podsjetiti i na još uvijek važeća međunarodna pravila da roditeljima, ne državi, prvenstveno pripada pravo na određivanje načina odgoja njihove djece. »Roditelji imaju prvenstveno pravo da biraju vrstu obrazovanja za svoju djecu.« Odgojno-obrazovne ustanove u društvu morale bi zato usko surađivati s obitelji, a obitelj u svim religijama predstavlja i osnovni religijski ambijent. Kao što se prenosi jezik, prenose se i osnovne zasade religioznosti – religiozno-moralne vrijednosti. Obitelj je i osnovna stanica religioznosti, vjerske zajednice. Zajedno s drugim obiteljima ugrađuje se u crkvenu (vjersku) zajednicu. Škola ne smije poništiti, nego nastaviti i usavršiti ono, što je dobro u obitelji započelo. Dužna je biti u skladu i s onim što se u moralno-odgojnom smislu dobiva u crkvenoj zajednici, u koju se uključuju vjerničke obitelji.
SVI SMO ODGOVORNI: U vezi s time opasno je kada se počnu stvarati lažne vrline/kreposti kao pandan tim glavnima. Umjesto mudrosti/ istinoljubivosti – snalaženje, lukavost, laži, intrige… vještina kako da jedni druge izigraju. Umjesto pravednosti – sebičnost i samodostatnost, da čovjek vidi samo sebe i svoje interese – što me briga za druge, neka se snađu, pravilo jačega – samo moja pravda kao mjerilo odnosa prema drugome. Tu je osobito danas potrebno kritički promišljati prenaglašeno tržište i tržišno nadmetanje, konkurenciju. Pravednost je neophodna, ako hoćemo imati moralno ispravno tržište. Umjesto umjerenosti – popuštanje onome što donosi neki užitak. Užitak uvijek traži više – sve do raspada samog uživatelja.
    Kao zaključak ostaje uvijek otvoreno pitanje na kojem su mjestu te i druge moralne vrijednosti u nekom društvu? Odgovor na to se traži u tijeku svih društvenih procesa i čini se upravo bitnim. Nijedno demokratsko društvo ne može dobro funkcionirati bez ispravno izgrađivane duhovno-moralne osjetljivosti u mentalitetu, u onom što je zajedničko u društvenoj svijesti, u onom predrefleksivnom u ljudima, po kojem čovjek spontano prosuđuje što je pravedno a što nepravedno, pošteno ili nepošteno. U tome je smislu potrebna i stalna etička racionalizacija društva, koje se u ozračju istinske demokracije svojom nutarnjom dinamikom neprestano subjektivizira i samooblikuje: Dinamika civilnog društva mora biti pokretana i moralnom osjetljivošću građana, traganjem za općim dobrom.
    Kad je u pitanju odgoj i obrazovanje mladih, svi smo u društvo odgovorni. Mi u Crkvi, društvu i svijetu, dužni smo »… obnoviti pastoral mladeži, koji treba organizirati prema dobnim skupinama i pritom paziti na različite životne prilike i potrebe djece, adoloscenata i mladeži… Neka im se pokaže put svetosti i neka ih se potiče da odabiru zahtjevne izbore u nasljedovanju Isusa, crpeći snagu iz intenzivnoga sakramentalnog života. Tako će naučiti oduprijeti se zavodljivosti kulture, koja im često predlaže samo površne vrijednosti ili čak vrijednosti koje se suprotstavljaju evanđelju…« (Ivan Pavao II. »Ecclesia in Europa« br. 62.)
    Pred nama je upis u osnovne i srednje škole. Neki se još uvijek pitaju čemu vjerska nastava u školi? Nakon hodočašća i druženja s mladima bilo mi je jasno da je on neophodan, ako želimo imati ikakvu budućnost.