Arhiv tekstova
Hram teniske tehnike
Vrhunski tenis se danas igra na sporim i brzim podlogama, preciznije rečeno na šljaci i travi, asfaltu, cementu, tepihu, supremeu, taraflexu, te drugim modernim tehnološkim inačicama sofisticiranih terena na kojima loptice dostižu fantastične brzine prilikom »katapult« servisa (do 250 km/h) najboljih igrača današnjice. Na svim spomenutim podlogama igra je toliko ubrzana, da se često događa da od čitavog meča, jedino vidite servis i volej. Ali zato, kada dođe posljednji tjedan mjeseca svibnja, a Rolan Garros (ime je dobio po francuskom avijatičaru koji je poginuo samo pet tjedana prije primirja u I. svjetskom ratu) otvori svoje kapije koje se prostiru na tri hektara zemlje (kupljene između dva svjetska rata) pokraj pariškog Porte d’ Auteuila, svi zaljubljenici najljepšeg tenisa na svijetu, tenisa u kojem se uživa golim okom u svakom nasitnijim djeliću igre, zapućuju se u grad svjetlosti – Pariz.
French open: Otvoreno prvenstvo Francuske u tenisu za gospodu i dame, kako oficijelno glasi naziv, u biti, jedinog pravog europskog Grand Slama (Wimbledon je ipak na otoku) započelo je svoju tradiciju još davne 1891. godine, kada se igralo na travnatoj podlozi. Sve do 1924. turnir je bio gotovo zatvorenog karaktera i na njemu su se natjecali uglavnom domaći igrači, uz po kojeg gosta (gošće) s druge strane Le Manchea. Ali, 1927. legendarna četiri mušketira francuskog tenisa (Brugnon, Cochet, Lacoste i Borotra) uspjeli su »detronizirati« neprikosnovene Amerikance u finalu Davisova Cupa, i tenis je potpuno »inficirao« Napoleonove podanike, uvijek željne »osvajačkih« pohoda i pobjeda u svijetu. Crvena pariška šljaka postala je tako najveće »ratno polje« najboljih ratnika s teniskim reketima, darujući slavodobitnicima najveće počasti bijelog sporta. Igrom okrutnog slučaja teniske sudbine, domaći teren francuskim vitezovima već decenijima nije donio radost pobjedničkog pehara (Kamerunac s francuskom putovnicom, Yannick Noah, daleke 1983. godine), ali su zato svi najveći majstori svjetskog tenisa (izuzev Samprasa, Ivaniševića i Beckera) barem jedanput pili najbolji pjenušac iz »najslađeg« pokala.
Gospoda: U posljednjem teniskom deceniju, na pokal French opena uglavnom su se gravirala hispano imena, s izuzetkom Agassija (99.) i Kafeljnikova (96.), pa su mnogi teniski zlobnici Roland Garros prozvali Latino open. Ali od činjenica se ne može pobjeći, Španjolci Moya, Costa i Bruguera uz Brazilca Kuertena, »kraljuju« najsporijom podlogom, podlogom na kojoj ne postoje teniske prečice za osvajanje poena. Ovdje nema toliko as servisa, voleja i brzinskih udaraca, poen se mora tehnikom odraditi do kraja, pa makar to trajalo i pet sati igre. I zato je French open onaj pravi, jer ovdje se ne može ništa sakriti. Gore spomenuti velikani, posebice Sampras i Becker (Ivanišević je osvajao veće turnire na šljaci), dali bi po neki od brojnih Wimbledona (smatra se za najvredniji tenis turnir) koje su osvojili tokom karijere, samo za jedan pariški trijumf. Ali poput Napoleona, nije im uspjelo pokoriti baš cijeli svijet. Umjesto njih, ali i svih ostalih svjetskih tenisača na crvenoj šljaci glavnog francuskog grada »caruju« latini, Španjolci: Moya, Costa, Ferrero, Corretja, Robredo, Mantilla, a danas posve ravnopravno uz njih braća Argentinci: Coria, Calleri, Gaudio, Zabaleta, Nalbandian, Puerta, i dr.
Parovi četvrtfinalnih duela najbolje će oslikati prevlast hispano teama:
Robredo (ŠPA) – Costa (ŠPA), Ferrero (ŠPA) – Gonzales (CHI), Verkerk (NIZ) – Moya (ŠPA), Agassi (SAD) – Coria (ARG)
Dame: Kod nježnijeg teniskog spola u posljednjoj dekadi nema tolike dominacije određene nacije ili etničke skupine. Djevojke su, s iznimkom sestara Williams koje u posljednih godinu dana dominiraju teniskom Grand Slam kartom svijeta, posve ravnopravno, uz ipak malu supremaciju Amerikanki, podijelile pariške počasti. Nama je jamačno najdraža 1997. godina koja će ostati zauvijek upisana imenom Ive Majoli, koja je deklasirala favoriziranu Martinu Hingis sa 6:4, 6:2 u nezaboravnom finalu, koje je razgalilo srca svih hrvatskih navijača. Od tada do danas pokal su podizale Španjolka Arantxa Sanchez Vicario, Njemica Steffi Graf, Ameriko-Francuskinja Mary Pierce, Amerikanka Jennifer Capriati i lani, također Amerikanka, Serena Williams. Ove godine u ženskom tenisu, zamijećena je dominacija mladih Ruskinja koje nezadrživo jure prema najvišim pozicijama svjetske rang liste. Prije svih Vere Zvonareve, pobjednice Croatian Opena u Bolu, koja je senzacionalno eliminirala Venus Williams, prekinuvši konačno njihov monotoni niz sestrinskih finala, te Nadie Petrove koja je poslala »doma« negdašnju pobjednicu Capriati.
Parovi četvrtfinala: S. Williams – A. Mauresmo, J. Henin-H – C. Rubin, Petrova – Zvonareva, C. Martinez – K. Clijsters
Hrvatska na Roland Garrosu: Pored već pomenutog najvećeg uspjeha hrvatskog ženskog tenisa ostvarenog reketom Ive Majoli, u muškoj konkurenciji najveći uspjesi bila su finala Franulovića (70.) i Pilića (73.), ali su, nažalost, Kodes i Nastase bili prejaki tih godina. Goran Ivanišević nikada nije previše briljirao na pariškoj zemlji, kao niti Ivan Ljubičić (ispao u 3. kolu). Ali zato, mladi Mario Ančić, 19-godišnji Splićanin, nakon briljantne partije protiv krunisanog teniskog kralja Andre Agassija, u kojoj je ima 2:0 u setovima i 3:2 u trećem setu uz brejk, ali je ipak poražen sa 7:5 u posljednjem petom setu, nakon što je stigao 2:5, dajem nam realnu nadu da u budućnosti očekujemo visoke domete ovog izuzetno talentiranog mlaca. Kod djevojaka najdulje su otišle Jelena Kostanić i Silvija Talaja, napustivši Pariz u drugom kolu. g
