Arhiv tekstova

Dotirani optuženici

Odluka Savjeta ministara Srbije i Crne Gore, kojom se iz proračuna Državne zajednice odobrava godišnja pomoć državljanima SCG kojima se sudi pred Haaškim tribunalom, kao i njihovim obiteljima, odmah je nakon objavljivanja izazvala reakcije. Reklo bi se opravdano, ali nedovoljno masovno.
    Prvo su se oglasile Žene u crnom, priopćivši da bi se takva odluka mogla opravdati »ukoliko bi se dokazalo da će financijska pomoć zatvorenicima i njihovim obiteljima utjecati na to da se haaški bjegunci odluče za dobrovoljnu predaju«, uz dodatno pitanje – »Trebamo li baš mi, građanke i građani SCG, plaćati dobru volju haaških optuženika?«
    Izravniji i konkretniji bio je predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava Velija Murić. »Svaka, pa i logistička podrška zločincima i njihovim obiteljima može se, indirektno, smatrati suučesništvom, jer prema važećim propisima onaj tko krije zločinca i pruža mu bilo kakvu pomoć, čini zločin prema žrtvi.«
    Predsjednik SCG Svetozar Marović pritom je, gotovo moleći ih, pozvao optuženike koji su još u bjekstvu da se dobrovoljno upute u Haag i tamo pokušaju dokazati svoju nevinost.
    Čini se da je Goran Svilanović, ministar vanjskih poslova SCG, bio najbliži odgovoru na pitanje zašto političari na haaške optuženike gledaju gotovo blagonaklono, rekavši da je »u ovom trenutku najvažnije dobiti podršku građana za nastavak suradnje s Haaškim tribunalom«. Upravo je odsustvo široke narodne podrške sankcioniranju ratnih zločina uzrokovalo zastoj u suradnji s Haagom, a samim tim i stalna uvjetovanja inozemne pomoći.
    U jednom momentu, na početku akcije »Sablja«, izgledalo je da će demaskiranje nacionalnih junaka i njihovo povezivanje s kriminalom i ratnim zločinima, ohrabriti vlasti da u paketu s prokazanim mafijašima iza rešetaka smjeste i haaške optuženike, za koje se »ne zna gdje su«, ali je takva nada ubrzo splasnula. Javnost se, doduše, zaprepastila otkrivanjem zločina nad Ivanom Stambolićem, ali se opet pokazalo da je pojedinačni zločin strašan i neoprostiv, a da se za masovne zločine već uvijek nekako pronađe objašnjenje. Nerijetko i opravdanje.
    Otpor, koji je neposredno prije prevrata 2000-te godine predstavljao nadu i budućnost Srbije, ovoga puta je zatajio. Mladi buntovnici raspisali su peticiju za opravdanu smjenu ministra poljoprivrede, ali se nisu sjetili prikupljati potpise za, recimo, uhićenje optuženih za ratne zločine. Principijelno, nema šta.
    A to što je i na drugim stranama priča slična, o tome smo se već naslušali.
Z. P.