Arhiv tekstova

Papa u srcu Slavonije

Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. u Osijeku, bio je za mene četvrti po redu. Prvi put sam ga srela 1985. godine u Rimu o blagdanu sv. Petra i Pavla, u audijenciji s hodočasnicima iz Subotičke biskupije. Tek sam tada shvatila veličinu njegove ličnosti, koja je probudila u meni duhovnost i svetost ovozemaljskog života. Osjetila sam snagu molitvenog poziva koji duboko zrači iz Svetog Oca. Druga dva susreta su bila u Hrvatskoj povodom njegova pastoralna pohoda 1994. i 1998. godine. Za razliku od prvog susreta ovi susreti su me oduševili masovnošću prisutnih vjernika i tada upućenim riječima hrvatskom narodu koji je još uvijek patio od posljedica rata. Naravno, poseban doživljaj bila je beatifikacija blaženog kardinala Alojzija Stepinca koji je bio prihvaćen od Crkve kao sveta osoba, mada ga je bivši režim pokušao odbaciti u svojim interpretacijama povijesti.
    Zadnja tri susreta dogodila su se u kratkom vremenskom razmaku, pa ih se dobro sjećam. Međutim, zadnji susret će mi ostati duboko u sjećanju. Ja ne mogu opisati riječima ono što sam osjećala ranije i ono što sam doživjela sada u Osijeku. Svaki sudionik ovoga susreta će me razumjeti.
    Danima sam molila za ovaj susret. I zahvalna sam dragom Bogu što se on ostvario. Bilo je dirljivo vidjeti rijeku vjernika koji su hrlili prema mjestu Euharistijskog slavlja. Još je dirljivije bilo vidjeti stare, bolesne, invalide, djecu,… koji su tako hrabro i vesela srca hrlili susresti Svetog Oca. Žalosno je što su mnogi ostali doma ne shvaćajući važnost ovoga događaja. Nije cilj bio vidjeti Svetog Oca preko TV prijemnika, nego moliti sa Svetim Ocem! On koji je slabog zdravlja, sve to može trpjeti, ali on moli sa nama i za nas.
    Dirljivo je bilo slušati riječi Svetog Oca, upućene nama hodočasnicima. Zar je moguće da nas Papa »u dušu poznaje«, sve probleme običnog čovjeka, kada govori o slavonskim žitnicama, o zemljoradnicima i teškoćama njihova života?
    Idući zrakoplovom prema Osijeku, Papa ne skriva oduševljenje ljepoti slavonske ravnice, zvanoj »žitnica Hrvatske«. S posebnom ljubavlju se obraća zemljoradnicima, kojih u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji ima velik broj. Zar i mi ne suosjećamo s njima!? Rad na zemlji predstavlja velike teškoće i našega čovjeka. Količina uroda zemlje toliko puta ne odgovara onom mučnom poslu što ga valja uraditi, to i sam Sveti Otac prepoznaje. On prepoznaje da rad na zemlji poznaje ne male teškoće, dijelom je izgubio i na vrijednosti. Zar se i kod nas mladi naraštaji nisu opredijelili za život u gradu, zar naši salaši nisu ostali prazni, srušeni, praznih kolijevki,…? Nije bez razloga Papa ovaj susret namijenio Obitelji, koja treba da bude put Crkve i naroda.
    Nakon ovih poruka trebali bi se zamisliti nad time je li nama obitelj doista bitna i vrijedna točka života. Jesu li muževi i žene spremne na svetost bračnog života u suvremenom svijetu i jesu li spremni prihvatiti djecu kao dar božji?
    Papa nas potiče da ne gubimo pouzdanje, da imamo na umu kako svojim težačkim poslom svakodnevno postajemo »suradnici« Boga stvoritelja. Papa svraća pozornost na biblijsku dužnost povjerenu čovjeku da sebi »podloži« zemlju i bude »gospodar« vidljivog svijeta.
Jasna je poruka, Papa i Crkva žele da se poljoprivredi, te ljudima i ženama koji obrađuju zemlju, prizna prava vrijednost u sveukupnome razvoju društvene zajednice, pri tome visoko cijeneći nezamjenjivost i dostojanstvo njihova svakodnevnog truda.
    Zar ima ljepše poruke za nas, koji trpimo svakog dana, svakog časa iščekujući kap kiše? Naša bogata bačka ravnica, koja je natopljena suzama težačkog rada naših salašara, koja vapi za bogatim urodom. Radujemo se Papinim riječima »Velik je gospodin u djelima svojim«, jer znamo da je uz nas u molitvi.
    Duboka poruka koja nas je također sve taknula je da ni jedan krštenik ne može ljenčariti! Svi smo pozvani da velikodušno preuzmemo na sebe svoj dio odgovornosti za život crkvenih zajednica kojima pripadamo. Svima nam je jasno, a to i sam Papa poručuje da lice župe ovisi o nama! Svi smo obogaćeni darovima Duha, dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, osposobljeni smo pružati svoj doprinos u vjerskoj pouci i promaknuću misijskih i karitativnih djela. Jesmo li spremni žrtvovati svoje slobodno vrijeme za rad u župnoj zajednici ili samo očekujemo da to netko drugi uradi umjesto nas?
    U najtežim trenucima na euharistijskom slavlju, kada smo se radovali i kapljici vode, tako smo se radovali i svakoj izgovorenoj riječi upućenoj nama!
    I što na kraju reći: Papa nas blagoslivlja i voli! 
Autorica teksta je profesorica Ekonomske srednje škole
»Bosa Milićević« u Subotici